Posljednjih nekoliko mjeseci radnici u ugostiteljskom sektoru u SAD-u izvojevali su dvije pomalo neočekivane pobjede u borbi za bolje uslove rada. Jednu upisujemo radnicima fast food restorana, a drugu radnicima Starbucksa.

O dvjema naizgled sličnim pobjedama, ali izvojevanim na različite načine pod kapom Međunarodne unije sindikata (SEIU), govorio je Nicholas Allen, direktor globalnog programa SEIU-a, na nedavnom gostovanju u beogradskom društvenom centru "Oktobar". SEIU je jedan od najvećih sindikata u SAD-u, a Allenov dolazak u Beograd ujedno je podrška začecima sindikalne borbe zaposlenih u ugostiteljstvu u Srbiji. O toj borbi pisali smo u reportaži sa ovogodišnjeg "Osmomartovskog marša" u Beogradu. Jedna od govornica bila je i Isidora Sekešan, uključena u sindikat radnika i radnica korporacije McDonald's. Tokom marša obilazili su lokale sa fast food hranom i uposlenima dijelili letke kao poziv na sindikalno udruživanje. Za sada je ta priča u začetku, a iskustvo borbe i podrška iz SAD-a su dragocjeni.

A ta borba traje već 12 godina, otkako je grupa radnika u fast food restoranima, u New Yorku, krenula u kampanju za povećanje nadnica onima najlošije plaćenima, pojasnio je Allen, dodavši da je to posao koji nitko ne želi i koji se radi samo ako se mora, a otkazi se daju svaka tri-četiri mjeseca. Naveo je i da ova industrija upošljava oko 13 milijuna radnika. Sindikati nisu postojali, a i samo formiranje je jako teško iako je, napominje to Allen, bilo nekih pokušaja 2008. godine nakon niza prosvjeda Occupy Wall Street. Povod su bile niske satnice. Minimalna je bila 7,25 dolara i ona se nije mijenjala još od 1980-ih godina, pa su radnici u New Yorku morali raditi po dva-tri posla da bi preživjeli.

Prvi grad koji je zakonski povećao minimalac na 15 dolara bio je Seattle, a zatim su uslijedili i drugi gradovi i federalne države gdje su odlučivali demokrati. "To je podiglo plate za oko sto milijuna ljudi", kazao je Nicholas Allen

- Mnogo ljudi je ostalo i bez krova nad glavom, neki su živjeli u automobilima radeći po čitav dan. Riječ je o nedopustivim uvjetima u najbogatijoj zemlji na svijetu i u najbogatijem gradu na svijetu - istaknuo je Allen.

Zato je sindikat odlučio probati organizirati radnike, ne restoran po restoran, kako je to zakon propisivao, već su pokušali obuhvatiti čitavo tržište sa idejom da zapale iskricu. Nakon šest mjeseci pronalaženja ljudi i organiziranja shvatili su koliko su radnici nezadovoljni i spremni na borbu jer ionako nisu imali što izgubiti.

- Radnici nisu bili uplašeni zbog otkaza. Ionako bi opet otišli niz ulicu i našli još jedan usran posao u KFC-u, Burger Kingu, McDonald'su - kazao je Allen, dodavši da je na prvom susretu oko 50 predstavnika različitih restorana u New Yorku odlučilo da se traži 15 dolara po satu, što je bilo zgodno i za sam slogan kampanje "Fight for $15".

Potom je oko 200 radnika stupilo u štrajk na Times Squareu, što je privuklo medijsku pažnju, baš kao i pažnju političkih elita, ali i drugih radnika koji su zatim organizirali štrajkove širom SAD-a, pa se pokret proširio na Chicago i na zapadnu obalu, čak i na jug. Sindikat je koordinirao sve te male pokrete, napomenuo je Allen: iako su oni u odnosu na ukupan broj restorana i radnika bili relativno beznačajni, gazde nisu znali gdje će iskočiti sljedeći štrajk. Prvi grad koji je zakonski povećao minimalac na 15 dolara bio je Seattle, a zatim su uslijedili i drugi gradovi i federalne države gdje su odlučivali demokrati, poput New Yorka i Kalifornije.

- To je podiglo plate za oko sto milijuna ljudi u naredne tri-četiri godine i to je bila najveća injekcija kapitala u radnički pokret još od Roosevelta - naglasio je Allen.

Napomenuo je da je u Kaliforniji usvojen i novi zakon koji je omogućio sindikalno organiziranje u fast food sektoru za oko 600.000 radnika, a minimalna satnica je podignuta na 20 dolara. No problem je ostao na federalnom nivou koji je pod kontrolom republikanaca – tu su zaglavljeni jer minimalna satnica i dalje iznosi 7,25 dolara.

Borba tih radnika bila je inspiracija i drugima, a sve je to, naglašava Allen, imalo utjecaja na val štrajkova koji su se dešavali od 2017. godine. Njihova pobjeda je tim značajnija jer u lancima fast food restorana uglavnom rade ljudi sa margina – raznih rasa, dosta žena, sredovječni ili stariji koji si ne mogu priuštiti mirovine, dosta djece od 15 ili 16 godina...

Nicholas Allen (Foto: YouTube/Screenshot)

Druga velika pobjeda je ona u lancu kafeterija Starbucks, koja je drukčija, ali je jednako fascinantna. Različita je demografska slika uposlenih jer u Starbucksu rade uglavnom djeca srednje klase, mnogi su visokoobrazovani, dosta je LGBTQI radnika i uglavnom lijevo orijentiranih pripadnika tzv. generacije Z koji su pokazali solidarnost, pojasnio je Allen. Istaknuo je da je sve počelo u malom coffee shopu u Buffalu, u saveznoj državi New York, gdje su odlučili organizirati sindikat u Starbucksu nakon lošeg iskustva sa kompanijom tokom pandemije Covida. Starbucks je slovio kao kompanija koja je progresivna, koja je na svoje osoblje gledala kao na partnere. Ipak, na sindikalno udruživanje nisu gledali blagonaklono. Pobuna je krenula iz dvije kafeterije u Buffalu.

- Ako kreneš u štrajk samo sa dvije kafeterije, kompaniju to ne zanima. To ih ne može povrijediti. Zato su odlučili širiti sindikat, a ono što se desilo poprilično me šokiralo jer ovaj posao radim 27 godina i sudjelovao sam u brojnim kampanjama. Uposleni su svi bili online, mladi su i politizirani i svi su znali što se događa Buffalu. Povezali su se i počeli širiti poput požara - rekao je Allen i napomenuo da ih je podržao sindikat u Buffalu, koji je dio SEIU-a.

Tako je nastao Starbucks Workers United. Sve se ubrzo proširilo na preko 200 kafeterija i nastavilo je rasti do 300, što je u odnosu na ukupan broj od 9.000 ipak malo.   Kompanija je odgovorila zaprijetivši i tvrdeći da nikada neće biti sindikata. Ljudima su davani otkazi, a broj filijala sa sindikatima nije bio dovoljno velik da natjeraju kompaniju na pregovore. Postepeno su radnicima ukidali privilegije, poput ukidanja transmedikalne njege za trans osobe, što je mnoge uplašilo, pojašnjava Allen i napominje da ih je to i razljutilo jer su konačno vidjeli o kakvoj je kompaniji riječ i da je sve samo u novcu. Uslijedili su prosvjedi kao vid pritiska.

Onda se desila Gaza. Radnici su, tvrdi Allen, većinom bili propalestinski orijentirani, a sindikat je poslao poruku podrške Gazi. Kompanija ih je optužila da su prohamasovski orijentirani što, ističe Allen, nije bila istina, nakon čega je uslijedila reakcija američke ljevice.

- Istovremeno, oni zdesna su ih napadali da su premekani prema Palestini, da ne podržavaju proizraelske stavove i krenuo je bojkot zdesna i slijeva - kazao je Allen.

Sve se to dešavalo oko Dana crvenih čaša (Red Cup Day, kada se mušterijama dijele besplatne crvene čaše sa prazničnim ukrasima, a promet skače i do sto posto). Uoči njega organiziran je štrajk, promet je na taj dan znatno opao. U Starbucksu su potom postavili novog šefa koji je odlučio postići dogovor sa sindikatom. Sastavili su komitet od oko 400 radnika, a dio pregovora se odnosio na pravo na organiziranje drugih filijala.

- I sada očekujemo oko 150.000 radnika i vrlo smo uzbuđeni. Ovo su sve radnici sami iznijeli. Mi smo im dali podršku i, iskreno, inspiriran sam njima. Nikada nisam vidio ništa slično. I to nam svima daje nadu, baš kao i vama. Mislim da smo vratili sve radnike na posao. To je velika pobjeda, ali bilo je jako teško - zaključio je Allen.