Globalna politička arena posljednjih tjedana nalikuje na epizode iz procesa dječje socijalizacije. Lišena poznavanja društvenih konvencija i prepoznavanja želja i potreba onih koji ih okružuju, djeca izražavaju vlastite ambicije i želje kao da prepreke naprosto ne postoje ili ne bi trebale postojati. Oni zaduženi za njihovu socijalizaciju ih mogu upozoravati na prepreke i tumačiti ambicije i želje drugih, a mogu ih i poticati, radi komičnog efekta ili u svrhu manipulacije koja sa samim djetetom nema veze. Otprilike tako i ovih dana izgleda globalna politička publika: dio pokušava ''dokazati'' Donaldu Trumpu i Elonu Musku da su im poruke i ambicije neprihvatljive i nepristojne, a dio navija za njih, često i samo radi uživanja u strepnji i strahu protivničkog tabora.
Kao što znamo, Musk je preuzeo ulogu svojevrsnog političkog kustosa, koji države tretira kao paviljone kakvog političkog bijenalea i zagovara ili promovira određene stranke i kandidate kao najadekvatnije za preuzimanje vlasti. Uporno ga se upozorava da to ne bi trebao raditi, ali upozorenja ne shvaća ozbiljno. Razumljiva reakcija u slučaju malog djeteta i u slučaju najbogatijeg čovjeka na svijetu. Kao što nije ni čudno za najbogatijeg čovjeka na svijetu da se složi s predsjednicom Alternative za Njemačku (AfD), Alice Weidel, koju je na svom X-u sinoć intervjuirao, da je Hitler bio komunist. Uglavnom, Musk je odlučio da svijet oblikuje sukladno vlastitoj struji svijesti.
Njegov kolega Trump se pak u najavi preuzimanja vlasti posljednjih dana pozabavio teritorijalnim ekspanzijama. Ne bi, eto, bilo loše da Kanada postane 51. država Sjedinjenih Američkih Država ili da se Grenland kupi ili naprosto osvoji. S obzirom na to da su eksplicitne teritorijalne pretenzije odavno napustile euroatlantski politički bonton, mnogi su požurili uvjeriti Trumpa da se to naprosto ne radi i da su posrijedi djetinjaste igrice nad kartom svijeta. Takvo nešto navodno mogu izgovoriti samo nesocijalizirana djeca ili trolovi. Trump se, doduše, političkom profilacijom uklapa u te uloge, ali čini se da je ovaj put i on, figurativno i doslovno, prešao granicu.
Međutim, Trumpove poruke i najave treba shvatiti prilično ozbiljno. Ne zato što je on djetinjast ili lud, već zato što mu geopolitičko i ekonomsko rivalstvo ''nalaže'' takav smjer razmišljanja. Da ironija bude potpuna, ne nalažu mu to samo naznačena rivalstva već i klimatske promjene koje često osporava ili barem relativizira. Naime, upravo su klimatske promjene ''omogućile'' otapanje ledenog pokrivača na Grenlandu i samim tim eksploataciju nafte, ali i minerala kojima je otok prilično bogat – bakra, litija, nikla i kobalta – a koji su nužni u industriji vjetroturbina, baterija i električnih automobila. Dakle, morali smo doživjeti snažne klimatske promjene kako bi došli do sredstava za takozvanu zelenu tranziciju i ''borbu'' protiv klimatskih promjena. Naravno, Trumpa na taj zaokret ne motivira svijest o promjenama već svijest o kineskoj konkurenciji koja je već daleko odmakla u toj zelenoj tranziciji i koja je također bacila oko na nove pomorske rute koje se otvaraju otapanjem Arktika.
Ono što se Trumpu pripisuje kao djetinjasto ludovanje samo je zapravo mučno buđenje iz post-hladnoratovske iluzije po kojoj su teritorijalne ekspanzije demokratski nadiđene i rezervirane samo za autokratske režime poput Rusije i Kine. Pridavanje eksplanatorne pažnje Trumpovoj osobnosti u ovom slučaju funkcionira više kao politička utjeha nego kao relevantno objašnjenje onoga što se događa.
