Nema više radničke klase, sada smo svi konzumenti, tako je glasila znanstvena, ali i popularno-kulturna parola 80-ih g. prošloga stoljeća, koja se na čudne načine širila iz tada već bivšeg centra svjetskog sistema, Velike Britanije, da bi različito odzvanjala u različitim dijelovima svijeta. Naše tadašnje ‘duboko podijeljeno društvo’ nije se zvalo ‘samostalna’ i ‘neovisna’ država Hrvatska, već ‘blokovskom podjelom svijeta’, kojoj su Jugoslavija i mnoge zemlje tada Trećeg svijeta pokušavale biti ‘nesvrstanom’ alternativom. Jednog svijeta koji se još nije nazivao globalnim – valjda i zato što je još bio svjetskijim – pa se mantra o neoliberalnoj globalizaciji bez alternative u njemu tek borila za svoje pravo na dominaciju.

Ako ima istine u tezi da značajni kulturni artefakti uvijek anticipiraju neku novu ‘društvenost’ koja će se tek proširiti, ukratko, da umjetnost ide ispred svoga vremena, onda danas, sa sumnjivom srećom preživjelih, možemo npr. tvrditi kako je anarhoidna rebelija sažeta i u stihovima punk banda Sex Pistols da ‘nema budućnosti u industriji’ (i da će Bog poživjeti kraljicu), bila tek izrazom ‘objektivnog’ historijskog zakona, u kojemu će se sukob između proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji razriješiti tako što će industrija dobrim dijelom biti izmještena iz Zapadne Evrope u Aziju. Ono što su britanski punkeri, poput Jehovinih svjedoka (da spomenemo i jednu drugačiju, danas življu potkulturu), nihilistički proživljavali kao ‘zadnja vremena’ (njihovi pandani u Jugoslaviji bili su često još uvijek više socijalistički i komunistički, ali opozicijski,šire od stranačkog smisla, orijentirani!), mi danas možemo naprosto razumjeti kao vrijeme prijelaza iz fordističkog načina proizvodnje u postfordistički. Ali, to je relativno banalna sociološka činjenica, koja nikako ne iscrpljuje užitak koji nekima i danas ta umjetnost ‘prošlih vremena’, sada i kao ‘klasika’, može pružiti. Očito, ‘vrijeme kulture’ i ‘vrijeme privredne proizvodnje’, ma koliko se današnje ‘kulturne industrije’ trudile da nas uvjere u suprotno, nisu potpuno ista vremena. Primjer punka uzeli smo namjerno da nas uvede u našu temu ‘radničke kulture’, jer on se tada npr. u britanskim ‘kulturnim studijima’ baš tako i doživljavao i akademski analizirao.

Predrag Matvejević je 70-ih g. pokušao promisliti ‘samoupravnu sintezu kulture i politike’, u situaciji kada se kulturno, pa onda i umjetničko, stvaranje počelo približavati pojmu udruženog rada. To naravno nije odmah moglo ukinuti činjenicu da se ljudi i dalje nalaze u, oko, ispred, iza, iznad i ispod kulture. Ali je otvorilo pitanja njene ‘socijalizacije’, kao mogućeg puta njenog nadilaženja u otuđenom građanskom obliku

Pa ako ovdje niti ne pokušavamo dati neku sveobuhvatnu definiciju pojma ‘kulture’ (a ona bi npr. mogla glasiti ovoliko apstraktno: kultura je svijest o svemu što se može misliti i svijest svega što misli), nećemo to činiti niti za ‘radničku kulturu’, vjerujući kako i za nju vrijedi da svi već nekako znaju što je ona, barem dok ih nitko ne pita da mu objasne.(1) Rješenje bi bilo govoriti o ‘kulturi radnika’, kao opisu ‘stanja svijesti’ realnih radnika u konkretnom društvu. Čim se iz njega pokušava konceptualizirati neko željeno stanje, današnjim civilnim žargonom kazano ‘osnaživanje’ te ‘svijesti’, počinju problemi. Bez da ovdje pokušamo historizirati sve te pokušaje, npr. od proletkulta nadalje (a to bi bilo vrijedno ponovnog istraživanja), recimo samo da je i jugoslavenski socijalizam imao ideju kako ‘radnička klasa, kada uspešno izvede politički prevrat, mora da nastoji da stvori sopstvenu kulturu koja će biti način života novoga društva.’(2) Ta ambicija je ideološka ‘zaboravi’ li se istovremenost daljeg dokidanja radničko-klasnog položaja kao takvog. U opticaju su, u različitim etapama različitim intenzitetom, bili i termini ‘revolucionarna kultura’ i ‘proleterska kultura’.

Predrag Matvejević je 70-ih g. pokušao promisliti ‘samoupravnu sintezu kulture i politike’, u situaciji kada se kulturno, pa onda i umjetničko, stvaranje počelo približavati pojmu udruženog rada. To naravno nije odmah moglo ukinuti činjenicu da se ljudi i dalje nalaze u, oko, ispred, iza, iznad i ispod kulture. Ali je otvorilo pitanja njene ‘socijalizacije’, kao mogućeg – ali uglavnom u lošu beskonačnost odgođenog – puta njenog nadilaženja u otuđenom građanskom obliku. Kako bilo, uglavnom se izučavalo odnos nove prema ‘naslijeđenoj’ ‘nacionalnoj kulturi’, te smisao razlikovanja ‘lijevog’ i ‘desnog’ u kulturi. Kada su uočene nove kontra- i pod- kulture, one su uglavnom podvedene pod ‘omladinsku kulturu’, dok se njihov eventualni potencijalni i stvarni’radnički’ karakter, baš kao širenja prava na ‘upotrebu’ i ‘zloupotrebu’ kulture, nije problematizirao. Mišljenja smo da se o ‘radničkoj’ kulturi treba misliti kako u njenom odnosu spram ‘nacionalne’ (gdje se uglavnom i centrira ‘borba u kulturi’, bila ona ‘desnom’ ili ‘lijevom’), tako i u pojavljivanju raznih kontra-kultura, sve do ‘ne-kultura’, što su svojedobno uočili npr. talijanski operaisti, kada su odlaskom u tvornice pokušali učiti od radnika tehnike sabotaže, a ne samo njih podučavati. Posebno je pitanje problem ‘obrazovanja radnika’ u smislu kako se ono vršilo nekad u ‘narodnim univerzitetima’ i drugim oblicima ‘obrazovanja odraslih’, drugdje više u okrilju sindikata itd.

Svijet rada se mijenja

Naši punkeri imali su dakle tu sreću da ih još nikakvo ‘bolonjom’ reformirano sveučilište (usput i ta je riječ ‘sveučilište’ dokaz da kultura ide ispred svoga vremena, jer se institucija preimenovala prije no što su zatrli univerzitet, kao mjesto na kome se primarno radi o osvještavanju univerzalnosti) ne objektivizira u predmet svoga znanstvenog interesa, već su bili predmetom bavljenja sporadičnih i već dobrano defanzivnih ideoloških komisija SK (puno manje) i raznih ‘komisija za šund’ (puno više; malograđanski mainstream ‘oduvijek’ je vladao institucijama kulture). Trebalo je čekati do u 90-e g. i na institucionalizaciju pokušaja izmještanja teorije s fakulteta u civilno društvo, da bi se pojavilo nešto takvo kao što je bila Delavsko-punkerska univerza (Radničko-punkerski univerzitet) u Ljubljani, što se novoj generaciji tamošnjih ljevičara 2000-tih kao naziv više nije sviđalo. Zvučalo im je, pretpostavljam, suviše ‘kulturalistički’, a i retro, kada punk više nije bio ‘osjećaj’ te generacije. Sada imaju Inštitut za delavske študije (Institut za radničke studije), no tim preimenovanjem problem odnosa između radnika i kulture neće biti skinut s dnevnog reda (ali je zato ojačan akademizirajući pogled na ‘radničko pitanje’).

S malog ekrana zasipaju nas poruke jednog svijeta koji i kada nije otvoreno proturadnički poput većine tzv. ‘informativnog programa’, onda čini radnike ‘nevidljivima’, u svijetu ekonomske propagande u kojoj oljuđena roba pada sa neba, pravo u naša postvarena rebra. ‘Svijet rada’ se dakle i pred našim ‘kulturnim’ očima mijenja, tako da više nismo sigurni u svoj položaj u njemu. I sad bi trebalo da jedino ‘konzumacija’ ponuđene kulture ostane našom konstantom?

U međuvremenu, mnogi je bivši punker u Hrvatskoj avansirao u ‘hrvatskog viteza’, čiji su radni rezultati iz zadnjeg rata u mitologiziranom obliku, navodno velikog ‘simboličkog kapitala’, sada zakonom zaštićeni. Ima ih sigurno i među novom lumpenburžoazijom, jer vidimo trebalo je, a sada pogotovo treba, puno avanturističkog, pa i ‘nihilističkog’ (u smislu npr. anihiliranja privrede) ‘duha’, da se čovjek uživi u te pozicije. No, većina ‘poštenih punkera’, kao i pripadnika drugih grupa koje smo nekada označavali kao kontra- i sub-kulturne, sada je u poziciji pauperiziranih radnika i penzionera, svih onih svima već znanih kategorija: od zaposlenih, a siromašnih, preko prekarnih, do nezaposlenih. Svi oni, ili je poštenije reći ‘mi’, klizimo prema poziciji lumpenproletera. I to ne zato što ne bismo dobro (čak i po kriteriju novih ‘gazda’) obavljali svoje radne zadatke u proizvodnji, ‘materijalnoj’ i ‘nematerijalnoj’, već zato što smo lišeni dostojanstva onih prava, radnih uvjeta, pa tek onda i novca, koji su se vezivali uz riječ ‘radnik’. Ovdje niti ne možemo otvoriti pitanje kako su radnici – kao porezni obveznici – postali centralnim subjektima tzv. javnog duga, kakva je njegova struktura, tko ga je stvarno stvorio, a na koga je sada prevaljen. Da, lišeni smo – između ostalog i baš zato - i ‘svoje’ kulture, makar još posjedovali preskupi ‘paket usluga’ nekog TV i internetskog operatera, a dijelom opet i baš zbog toga. Jer nas s malog ekrana zasipaju poruke jednog svijeta koji i kada nije otvoreno proturadnički (poput većine tzv. ‘informativnog programa’), onda čini radnike ‘nevidljivima’, u svijetu ekonomske propagande u kojoj oljuđena roba pada sa neba, pravo u naša postvarena rebra. ‘Svijet rada’ se dakle i pred našim ‘kulturnim’ očima mijenja, tako da više nismo sigurni u svoj položaj u njemu. I sad bi trebalo da jedino ‘konzumacija’ ponuđene kulture ostane našom konstantom?

Kakva kultura?

Uostalom, o kakvoj ‘kulturi’ je tu riječ? ‘Nacionalnoj’, ‘regionalnoj’, globalnoj’? ‘Većinskoj’ ili’manjinskoj’,onoj ‘identitetskoj’? Ili onoj ‘sub-’ i ‘kontra-‘, koja je mojoj genaraciji bila tako važnom? A danas: onoj ‘multi-‘, ‘limesa’, ‘hibridnoj’?Pa onda: ‘tradicionalnoj’ (u razlici spram ‘tradicijske’), ‘modernoj’ ili ‘postmodernoj’? Ne na kraju: ‘lijevoj’ ili ‘desnoj’? Gdje je u svemu tome naša tema o ‘radničkoj’ kulturi? Jer, sve su to, osim ovog zadnjeg, koncepti u današnjoj ‘ponudi’, ne samo kao predmeti mogućeg akademskog izučavanja, nego i kao ‘kutijice’ u kojima nas pozivaju na događaje u gradu ili nam ih nude u vlastitom domu na ‘konzumaciju’ putem elektroničkih medija. A ipak je ‘rezultat’ sve te ‘potrošnje’ kojoj smo izloženi da ljudi u društvu reagiraju poput ‘urođenika vlastitog (stalno iznova komponiranog) folklora’, ‘autoetnografa’, koji pokušavaju zadovoljiti sliku sebe kao ‘Hrvata’ (odnosno one nacije, koju su ‘izabrali’ za ‘svoju’) ili neke od drugih ‘kutijica’ koje smo naveli.

Čak je i ‘samostalnoj’ i ‘suverenoj’ Hrvatskoj trebalo nekoliko godina i nekoliko uzastopnih valova ‘duhovne obnove’, potpomognutih ‘šok terapijom’ u ‘bazi’(3), da dogura do današnjeg ‘perfekcionizma’, u kojemu vlast može rutinski dodavati nove elemente u svoj teroristički repertoar ‘duhovne’ ‘nadgradnje’. Sada građane ‘niko ne sme da bije’, naravno osim vlasti same. I u socijalističkoj Jugoslaviji je bilo sukoba, ali oni su bili drugačije pozicionirani. To naravno ne znači kako je razlog tomu jedino u činjenici što je tada postojala ‘radnička’ kultura, a sada ona ne postoji. Stvari su ipak malo složenije. Naime, s jedne strane, ona je i tada imala niz problema, koji su se od strane sociologa, već 70-ih i pogotovo 80-ih g. voljeli zvati ‘krizom’. S druge strane, mi ne tvrdimo da ‘radnička’ kultura danas ne postoji. Ona ‘samo’ nije u ponudi, u od države osiguranom ‘paketu’ konzuma ‘kulturne nadgradnje’. I zato je, pošto nastaje odozdo, a njene institucije gotovo pa da i ne postoje, možda i žilavija od one u ‘socijalizmu’, točnije u njegovom zadnjem, silaznom periodu, iako je tada bilo više ‘divljih štrajkova’ no sada.

No, socijalistički sistem bio je u nekim razdobljima više ‘realno’, u drugim više ‘nominalno’ radničkim. Pa je imao i razrađeni odnos spram kulture radnika. Uz to imao je on i ‘marksističku ideologiju’, a ona je i u svojim najvulgarnijim interpretacijama bila dovoljno suptilna da, baš kada su stope rasta u ekonomiji bile najveće, zna da narod ne živi samo od kruha. Jer, ekonomizam (kao podređivanje svih javnih politika, pa i ‘kulturne’ politike, ‘ekonomiji’), kojega smo mi danas žrtve, nije nikakav ‘staljinistički preostatak’ koji uništava finu građansku kulturu, koju ne razumije (povijesni staljinizam prije je specifična vrsta ‘građanske reakcije’ na revoluciju,pogotovo u kulturi; iako to nije cijela istina). Već je to liberalna ideologija, koja je prije svega ekonomskom i koja, znamo to još od vremena njemačkih ordoliberala, tih preteča anglo-američkog neoliberalizma, prvenstveno brine da ‘Die Ordnung’ – poredak, za kapital nesmetano funkcionira.

U samoupravnoj kulturi ili onoj koja je tome barem težila, postojala je vrlo izražena svijest da ‘sektor’ kulture pripada cijelom društvu, a ne npr. samo ‘kulturnim radnicima’. U utopijskoj projekciji, koja doduše nikada nije bila blizu realizaciji, on je trebao biti baš kao ‘sektor’ nadiđen, znači u onome smislu kome je još uvijek bio izvor ‘apstraktnih ljudskih vrednota’, koje su ne samo udaljene od neposrednog života, prije svega od procesa proizvodnje, već mogu biti i njemu suprotstavljene

Pa makar to u polu-perifernim ‘društvima’, kakvo je danas naše (a takvo je, na drugi način, bilo i Njemačko između dva svjetska rata) znači da gotovo i neće imati vlastite privrede, već će biti podvrgnuto evropskoj ‘unutrašnjoj’ kolonizaciji. Te da neće biti, vidimo to u bliskoj nam Grčkoj, puno obzira spram troškova u ‘ljudskom materijalu’. Cijela tzv. ‘tranzicija’ u nekada stvarno tranzicijskim društvima epohalni je pokušaj da se ‘kotač povijesti vrati unazad’, relativno nova vrsta nasilja, koja ima ambiciju preurediti klasne odnose cijelih društava (zato onima pogleda fiksiranog samo na vidljivo nasilje i ‘zločin je zločin’ logiku i liči na staljinizam), što nisu imali ni povijesni fašizmi, koji su ‘samo’ branili postojeći kapitalistički poredak u krizi. Taj projekt zašao je u slijepu ulicu, ali na žalost i mi s njim.

Vratimo li se u socijalizam, vidimo da se on od današnjih poredaka razlikovao baš po tome što je problematizirao svoju proizvodnu osnovu, spram nje bio isprva vrlo, a kasnije sve manje, ideološki otvoren, dok ju suvremeni kapitalizam ‘skriva’, te čini sve što još može da stvari u ‘ekonomiji’, koja sve više ovisi od izvanekonomskog nasilja, ne nazove njihovim pravim imenima. On je tako reći ukinuo političku ekonomiju, zamijenivši ju ekonomikom i mistifikacijama ‘menadžerskih ideologija’, koje, da bi ‘funkcionirale’ više ne smiju ‘vidjeti’ radnika, ponajmanje kao onoga tko jedini proizvodi novu vrijednost. Pa ako ga ne smiju vidjeti u ‘bazi’, kako da ga vide u ‘nadgradnji’, kako da uopće razmišljaju o njegovim ‘kulturnim’ potrebama, dalje od team-buildinga za uredsko osoblje u većim firmama (i političkim strankama, koje glume običaje korporacija)? Za razliku od toga, u samoupravnoj kulturi ili onoj koja je tome barem težila, postojala je vrlo izražena svijest da ‘sektor’ kulture pripada cijelom društvu, a ne npr. samo ‘kulturnim radnicima’. U utopijskoj projekciji, koja doduše nikada nije bila blizu realizaciji, on je trebao biti baš kao ‘sektor’ nadiđen, znači u onome smislu kome je još uvijek bio izvor ‘apstraktnih ljudskih vrednota’, koje su ne samo udaljene od neposrednog života, prije svega od procesa proizvodnje, već mogu biti i njemu suprotstavljene.(4)

To današnjem, na liberalizmu istreniranom čitaocu, koji kulturu u sretnim trenucima vidi baš kao ‘suprotstavljanje procesu proizvodnje’ u ‘bazi’, iako to ona kao još uvijek ‘afirmativna’, čini na način da razdvojenost ‘sfera’ ne dovodi u pitanje(5), odmah zvuči ‘totalitarno’. No, postojao je i nastavak: to se može postići samo ukidanjem klasnih uvjeta egzistencije, podruštvljavanjem proizvodnih snaga, spajanjem proizvođača sa upravljanjem.(6) Zato je bitno govoriti o samoupravljanju u kulturi, o samoupravnoj kulturi, ali i o odnosu kulture i samoupravljanja. Po analogiji sa ovom podjelom, koju su tematizirali mnogi, pa tako i Predrag Matvejević u svojoj više puta objavljenoj knjizi Prema novom kulturnom stvaralaštvu, mi možemo govoriti o različitim tematikama ‘radnika u kulturi’, ‘radničke kulture’(7) i najšireg ‘odnosa kulture i radnika’.(8)

Socijalizacija i kultura d.o.o.

Pokušaji ‘socijalizacije’ kulture (dakle, upravo obrnuto od današnjeg procesa njene sve veće ‘privatizacije’)(9), donijeli su i teme (ne)funkcioniranja savjeta, komisija i fondova, samoupravnih interesnih zajednica (SIZ-ova) u kulturi. Na jednom od bezbroj skupova na temu ‘radnička klasa i kultura’, onome održanom na Zlatiboru 1974. g.,slovenski intelektualac ‘opće prakse’ Taras Kermauner, izloživši probleme koje može imati uopće ne tako rijedak slučaj da radnica koja piše književnost dvoumi oko profesionalizacije te svoje aktivnosti, dok profesionalni pisci u svome položaju ‘između klasa’, ne žele biti svedeni na ‘kulturne radnike’, predlaže sasvim ‘reakcionarno’, da je onda najbolje da svaka od tih strana ostane u svome otuđenju.

U knjizi razgovora s radnicima iz 70-ih g. Radnici – kultura – revolucija, koja je nastala kao proizvod trogodišnjeg bavljenja pitanjem odnosa radničke klase i kulture, Ivan Jakopović dokumentira radničko viđenje ove problematike na primjerima iz naše suvremenosti, a ne samo 19-stoljetne prošlosti, kako je to učinio Jacques Rancière u svojoj poznatoj knjizi o Noći proletera (1981)

U knjizi razgovora s radnicima iz 70-ih g., koja je nastala kao proizvod trogodišnjeg bavljenja pitanjem odnosa radničke klase i kulture, Ivan Jakopović, dokumentira radničko viđenje ove problematike, na primjerima iz naše suvremenosti, a ne samo 19-stoljetne prošlosti, kako je to učinio Jacques Rancière u svojoj poznatoj knjizi o Noći proletera (1981). Tu radnice i radnici govore o svojim kulturnim i umjetničkim sklonostima, te kako one dolaze do izražaja na njihovom radnom mjestu i u tzv. slobodnom vremenu, u organiziranim posjetama kulturnim institucijama i dolascima umjetnika u krug tvornice, za proizvode kojih kažu da ‘mi proizvođači ipak možemo dati svoju ocjenu o tom radu, o predstavama npr.’(radnik Adžić). A radnica INA-e Zenko ovako opisuje kako je postala animatoricom kulture: ‘Čim neki mlađi čovjek dođe u INA-Naftaplin, zanima nas da li se ranije bavio kulturom, pa ga odmah uključujemo u naše akcije. Tako sam i sama postala animatorom kulture. Međutim, istakla bih da SSO ima svoju komisiju za kulturnu djelatnost, zahvaljujući kojoj su uspjeli pokušaji da se širem krugu radnika na terenu, npr. Ivaniću, gdje su većinom mladi ljudi, prikaže kazališna predstava Teatra ITD. ‘Pit i to je Amerika’, s kojom je publika bila oduševljena. Vidjelo se da su radnici zainteresirani i za kazalište.’

Svi ovi primjeri govore o kulturi kao prvenstveno umjetničkoj djelatnosti, iako ona nije, pa i u prvom redu nije, samo to. No, što učiniti u novonastaloj situaciji kada političke stranke, sindikati, vlade, socijalne ustanove itd. svi odreda postaju konzervatorima društvene stvarnosti, kao što je to sada u nas? Što učiniti kada ‘institucije kulture’, od ministarstava do tzv. masovnih medija, proizvode toliki ‘herojski realizam’ i ‘tržišnu kulturu’ istovremeno, koji radnike ukidaju u ‘Hrvatima’ ili ih ridukuliziraju i lažno sažalijevaju kao žrtve, do li nadati se da je među njima preostalo nešto od proleterske ‘ne-kulture’, za koju ih vladajuća gospoda ionako cijelo vrijeme rasistički optužuje.

Preuzeto s odobrenjem iz Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, br. 42, lipanj 2016.