Low: Hey What (Sub Pop, 2021.)
Kroz godine su Alan Sparhawk i njegova supruga, suvokalistica i bubnjarica Mimi Parker svoj bend Low oblikovali kao svojevrsni obiteljski obrt. Basisti su se mijenjali, a njihova glazba je od formativnog sporog i melankoličnog slowcorea došla do alt countryja na nekoliko solidnih, ali pomalo očekivanih izdanja s početaka desetih. Taman kad se činilo da su se uljuljali u ugodnost precizno definiranog izričaja i srednje dobi, došla je suradnja s mladim producentom BJ-em Burtonom, najpoznatijim po radu s Bon Iver i Kanyeom Westom. Burtonov procesuirani stil na granici digitalne distorzije naizgled je u opreci s minimalizmom koji su Low godinama njegovali. Prva zajednička suradnja na "Ones and Sixes" iz 2015. poslužila je kao svojevrsno ispitivanje granica njihovih oprečnih estetika, da bi na "Double Negative" iz 2018. sve otišlo u apstraktnu postindustrijsku buku, koja je vjerno oslikavala bendovo viđenje Trumpove Amerike. "Hey What" nastavlja s instrumentalnom estetikom tog albuma, ali uz jednu bitnu razliku. Prekrasne vokalne harmonije, koje su godinama bile zaštitni znak benda, opet su u centru pozornosti. Uparene s digitalnom distopijom koja ih okružuje još su efektnije nego prije, a dihotomija između tehnološkog i ljudskog daje albumu osjećaj opreznog optimizma koji je izostao na prethodniku. U intervjuu povodom ovog albuma Sparhawk je rekao kako želi slomiti tehnologiju jer je ona slomila njega i to je odličan opis ovog začudnog, ali iznimno lijepog ostvarenja.
The World Is a Beautiful Place & I Am No Longer Afraid to Die: Illusory Walls (Epitaph, 2021.)
Hrabrost koju ovaj hvaljeni emo/post rock bend iz Connecticuta iskazuje na svom četvrtom studijskom albumu nije nešto na što nailazimo svaki dan u novijoj gitarističkoj glazbi. Oduvijek ekspanzivni i ekspresivni TWIABP su se iz višečlanog kolektiva sveli na relativno kompaktni kvintet, no glazba je strukturom i zvukom raskošnija nego prije. Bend na "Ilusory Walls" stvara glazbu koja se istovremeno referira na dosadašnje stvaralaštvo, ali funkcionira i kao samostalno djelo, prepuno grandiozne ambicije i iste takve prezentacije. Grupni vokali i neprekidna izmjena različitih stilova, koji sežu od himničkog indie rocka na tragu ranijih radova Arcade Fire do gotovo black metalskog intenziteta, daju ovom albumu naizgled nepregledni transžanrovski potencijal od kojeg bi kreativno manje ambiciozni bendovi pobjegli glavom bez obzira. Prigrlivši zvukovni i konceptualni progerski bombast, a zadržavši dosadašnje emocionalno središte, bend ovdje stvara glazbu uključivu za iznimno širok krug glazbenih fanova. U underground i punk krugovima se često inzistira na osjećaju zajedništva i inkluzivnosti, dok se istodobno jako pazi na estetske i etičke granice, često postavljene tako da isključuju one izvan uskog kruga prosvijećenih. "Illusory Walls" te granice prelazi bez osvrtanja, no ni u jednom trenutku ne djelujući kao kompromis, već kao građenje osebujnog artističkog svijeta.
Circuit Des Yeux: -io (Matador, 2021.)
Haley Fohr ima jedan od onih glasova koje ne možete zaboraviti jednom kad ga čujete. Fohr već desetak godina radi glazbu koja na sve načine istražuje granice tog impresivnog multioktavnog instrumenta, bile one konceptualne, emocionalne ili fizičke. Njen sedmi album, koji je objavila pod imenom Circuit Des Yeux, formalno je najambicioznije ostvarenje dosadašnje karijere. "-io" je orkestralni art pop album tvrdoglave atemporalne ljepote. Dublji tonovi njenog glasa oduvijek su podsjećali na Scotta Walkera, no ovdje je ta asocijacija nadograđena upotrebom orkestralnih aranžmana koji su možda minimalni u kompoziciji, ali maksimalni u svom emotivnom učinku. Unatoč svemu navedenom, "-io" nije retro ploča. Fohr se naslanja na još puno toga od kraut rocka do odmetničkog conutryja, no dramatična atmosfera koju stvara je vrlo specifična, osobna i, na kraju krajeva, suvremena. Pjesme na albumu "-io" su istodobno raskošne i klaustrofobične i zapravo su savršen odraz nepreglednog, ali i malog svijeta u kojem trenutno živimo. "io" nije eksplicitno pandemijski album, iako je dijelom snimljen u pandemijskim uvjetima, ali izvrsno dočarava osjećaj izolacije i nemoći koji počinje u vlastitoj glavi. Razlika je samo u tome da ga ne prate uvijek tako promišljene orkestracije.
