Nešto više od pet godina nakon pokušaja državnog udara od 15. srpnja 2016. Turska je dramatično drugačija zemlja. Ugledni novinar i analitičar Cengiz Çandar piše da je propali udar postao osnivački mit "nove Turske", podsjećajući da je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan neuspjeli puč odmah proglasio "darom od boga" i šansom za preoblikovanje zemlje. U pokušaju udara ubijeno je 250 civila, ali urotnici zbog niza faktora nisu uspjeli: u pobuni je sudjelovalo svega oko 8.500 od 630.000 pripadnika oružanih snaga, vodili su je srednjerangirani, a ne najviši zapovjednici, njihovi planovi su otkriveni te su improvizirali. Vjerojatno najznačajniji faktor bio je otpor stanovništva koje je poslušalo Erdoğanov poziv, masovno izašlo na ulice i suprotstavilo se pučistima, protiv kojih su odlučno stale i sve opozicijske stranke, i to unatoč činjenici što su pojedine, poput kurdske Narodne demokratske stranke (HDP), same izvrgnute državnoj represiji.
Nakon slamanja puča uvedeno je dvogodišnje izvanredno stanje te su započele masovne čistke. Prema nedavno objavljenim podacima, 4.890 ljudi osuđeno je na zatvorske kazne, od čega 3.000 na doživotne. Oko 44.000 pripadnika oružanih snaga otpušteno je iz vojske, dok udruge za ljudska prava spominju 140.000 otpuštenih javnih službenika. Službeno, radilo se progonu "gulenista", pripadnika organizacije utjecajnog islamskog klerika – i bivšeg Erdoğanovog saveznika - Fethullaha Gülena, koji po službenoj priči stoji iza državnog udara. Unatoč indicijama da su gulenisti zaista sudjelovali, puna istina do danas nije razjašnjena jer izvješće parlamentarne istražne komisije nikada nije objavljeno. Progonjeni, međutim, nisu samo gulenisti, a pokušaj udara nije iskorišten samo za slamanje političke moći vojske, nego i kao povod za krajnje brutalan obračun s i najblažim kritičarima vlasti. Ekspert s njemačkog Instututa za međunarodnu i sigurnosnu politiku (SWP) Günter Seufert navodi protjerivanje nepoćudnih profesora s fakulteta, masovno smjenjivanje demokratski izabranih lokalnih dužnosnika HDP-a na kurdskom jugoistoku i nametanje povjerenika, zatvaranje nevladinih organizacija, zabranjivanje obrazovnih institucija povezanih s Gülenom, preuzimanje poduzeća u vlasništvu gulenista i transfer kapitala u ruke pobornika vlasti: "sve se to odvilo u prilično bespravnom prostoru". Progonu su masovno izvrgnuti i novinari. Prema Reporterima bez granica (RSF) od 2015. zatvoreno je više od 200 novinara, a Turska se nalazi na 154. mjestu od 180 na RSF-ovoj listi zemalja po slobodi medija. Niz parlamentarnih zastupnika HDP-a predvođenih predsjednikom stranke Selahattinom Demirtaşem zatvoreno je pod optužbama da šire propagandu zabranjene Radničke partije Kurdistana. Disidente se zatvara i otima im se imovina, a agenti tajnih službi progone i one pobjegle u inozemstvo. Referendum iz 2017. ukinuta je funkcija premijera, ali i de facto ikakva podjela vlasti te je čitav državni aparat podvrgnut predsjedniku države. Erdoğanova moć sada službeno seže od predlaganja državnog proračuna i imenovanja predsjednika Centralne banke, do proglašavanja vanrednog stanja i ogromnog utjecaja na sudstvo, zahvaljujući čemu je, piše Seufert, došlo do "do sada neviđene kriminalizacije opozicije". Potom je Erdoğanov AKP 2018. sklopio koaliciju s ekstremno nacionalističkom partijom MHP, a ove godine je državno tužiteljstvo podnijelo zahtjev za zabranu HDP-a, koji je Ustavni sud u lipnju prihvatio te će doći do sudskog procesa.
U krajnje autoritarnoj vlasti ipak se naziru sve veće pukotine, zahvaljujući i teškoj ekonomskoj krizi koja zadnjih godina trese Tursku. Samo 2020. je novih 1.5 od 82 milijuna Turaka palo ispod granice siromaštva, u kojem živi više od 12 posto stanovništva. Inflacija je, kad je hrana u pitanju, dosegla 20 posto. Prije tri godine dolar je vrijedio 5.8, a danas vrijedi 8.6 lira. Unatoč represiji opozicija je na lokalnim izborima 2019. ubilježila velike uspjehe, a bez obzira na donedavno nepremostive razlike počela je formirati zajednički front. Za Erdoğana su predsjednički i parlamentarni izbori 2023. - biti ili ne biti.
