Recep Tayyip Erdoğan je s dobivenih 52,18 posto glasova pobijedio u drugom krugu turskih predsjedničkih izbora održanih 28. svibnja te ušao u treće desetljeće svoje vladavine - na vlast je došao još 2003. kao premijer. Kandidat udružene opozicije Kemal Kılıçdaroğlu iz kemalističkog CHP-a osvojio je 47,82 posto, a izbore je okarakterizirao kao "najnepoštenije godinama unazad". Erdoğan je u pobjedu upregao čitav državni aparat, a kontrolira i najveći dio medija u zemlji. Izvještaji kažu kako je javna televizija TRT tijekom travnja emitirala 32 sata Erdoğanovih nastupa, u usporedbi s 30-ak minuta Kılıçdaroğluovih. Unatoč toj neravnopravnosti, Kılıçdaroğlu se suočava s oštrim kritikama svojih pristalica zbog neuspjeha. Naime, zemlja se nalazi u velikoj ekonomskoj krizi, inflacija je u listopadu 2022. iznosila 85 posto, a mnogi su razgnjevljeni neadekvatnom reakcijom na razarajući potres u kojem je poginulo 50 tisuća ljudi. Ukratko, bila je to najbolja šansa za opoziciju da smijeni Erdoğana i njegov konzervativno-populistički AKP u dugo vremena. Sam Kılıçdaroğlu, promišljeni političar čije nastupe odlikuje odmjerenost, neko je vrijeme vodio u anketama. No, lako je moguće da mu se o glavu obilo inzistiranje na vlastitoj kandidaturi – istraživanja su pokazivala da CHP-ovi gradonačelnici Istanbula Ekrem İmamoğlu i Ankare Mansur Yavaş imaju više šansi za pobjedu (ovaj prvi je, doduše, sudski osuđen zbog vrijeđanja državnih službenika, upravo kako bi ga se spriječilo u kandidaturi). A između dva kruga počeo je koketirati s tvrdom desnicom, što je teško pomirljivo s istovremenim prešutnim savezom s pro-kurdskim blokom.
Posljedice Erdoğanove pobjede najgrublje će osjetiti LGBT populacija i sve žene u Turskoj. Naime, turski predsjednik sve više manipulira šireći netrpeljivost prema seksualnim manjinama. Na parlamentarnim izborima 14. svibnja izabran je najdesniji i najmizoginiji parlament u turskoj povijesti, a u Erdoğanovom stranačkom bloku nalaze se i ultrakonzervativni zastupnici rodne segregacije u školama i državnim službama, kao i ukidanja zakona protiv nasilja nad ženama. Turska se 2021. povukla iz Istanbulske konvencije, a prošle godine je organizacija koja se bori protiv femicida optužena za protumoralno i protuzakonito djelovanje. Represija će se nastaviti i prema Kurdima, kao i prema civilnom društvu te svim liberalno i lijevo orijentiranim građanima Turske uopće. Povjesničar Soner Çağaptay u časopisu Foreign Affairs predviđa da će ovaj Erdoğanov mandat dovršiti prelazak od onog što se naziva "iliberalnom demokracijom" na autokraciju Putinovog tipa.
Vanjskopolitički Erdoğan će po svemu sudeći nastaviti balansiranje, pozicioniranje Turske kao sve nezavisnije velike sile, pa i udaljavanje od Zapada. Zbog strateškog značaja Turskoj se tolerira da kao članica NATO-a održava bliske odnose s Moskvom, koji će se nastaviti. Rat u Ukrajini je Ankari otvorio široke mogućnosti za jačanje svog utjecaja - što se vidi i po tome da su Erdoğanu požurili čestitati Putin, Biden i Macron – kako posredovanjem između Kijeva i Moskve, tako i projekcijom moći na Kavkaz i druga područja u kojima Rusija više nema dovoljno kapaciteta. Ovisno o pregovorima s Asadom moguć je i nastavak operacija u Siriji protiv tamošnjih Kurda. Turska bi sve češće mogla makar retorički zauzimati konfrotacijski stav prema istočnomeditaranskim članicama Europske unije, dakle Grčkoj i Cipru. EU bi mogao ponovno ucjenjivati i pitanjem izbjeglica. I dosad iznimno težak partner, Ankara bi za zapad mogla postajati sve neugodnija.
