U uvodu knjige "Povijest Roma" Rajka Đurića stoji: "Ima naroda bez historiografije, ali nema naroda bez pamćenja. Sjećati se, znači postojati; izgubiti sjećanje, znači iščeznuti." Nadovezuje se to na citat Mahatme Gandhija o tome kako je najsretniji onaj narod koji nema povijest. Možda baš to objašnjava romsku tugu koja leži u melodijama violine i glazbi "izvanredne intonacije, iznenađujuće kolorature", kako ju je opisao Lav Nikolajevič Tolstoj. Jer Romi imaju i suviše bogatu povijest, samo je valja zapisati, spasiti od zaborava. Upornima i predanima je to pošlo za rukom, a njihova djela objedinjena između korica brižno skupljaju i čuvaju članovi Saveza Roma "Kali Sara" na adresi Pavla Hatza 23 u Zagrebu – u prvoj romskoj knjižnici u Hrvatskoj, otvorenoj 2020. godine.
"Naša knjižnica je prva takva knjižnica u Europi", objašnjava voditeljica Središnje knjižnice Roma u RH Višnja Katalinić dok prolazimo kraj drvenih vitrina i polica punih uredno poredanih knjiga. "Preteča knjižnice su bile romske police. Prva romska polica postavljena je u Knjižnici Medveščak, potom se proširilo u knjižnice Silvija Strahimira Kranjčevića na Peščenici, Gradsku knjižnicu i druge. U Hrvatskoj je ovo trenutno jedina takva knjižnica, vezana za romsku tematiku. Osnovana je na inicijativu saborskog zastupnika Veljka Kajtazija koji je donirao početni fond, točnije 65 posto početnog fonda", dodaje.
U prostorijama Saveza Roma organiziraju se književne večeri s romskim autorima, s čime se jača vidljivost autora, ali i općenito romske književnosti. Književnost je to koja često progovara o diskriminaciji
Danas se u knjižnici nalazi pet tisuća svezaka. Većinu čine knjige vezane uz romsku povijest i kulturu, romski genocid tijekom Drugog svjetskog rata i priručnici za učenje i očuvanje romskog jezika. Tu je i prvi "Romsko-hrvatski i hrvatsko-romski rječnik" autora Veljka Kajtazija, izdan 2008. godine, kao rezultat nastojanja da se standardizira romski jezik sa svojim brojnim dijalektima. Mnoge od ovih knjiga ne mogu se pronaći u gradskim knjižnicama ili knjižarama, a nabavljaju ih u antikvarijatima ili na putovanjima. Drugi dio čini opći fond neovisan o proučavanju romske tematike, pa tako nabavljaju i novije popularne književne naslove, priče za djecu i građu iz područja znanosti. Fond najčešće pruža pozadinu i pomaže stvaranju šire slike (primjerice, knjige o Indiji, povijesti i sl.), a tu je i neknjižna građa koju čine edukativna pomagala, igre za djecu koje koriste u radionicama te bogata audiovizualna građa koja obuhvaća romsku glazbu, arhiv dosadašnjih događaja Saveza i filmove.
"Fond romske književnosti je bogat, samo treba tražiti. Knjige pronalazimo u antikvarijatima ili ih nabavljamo iz inozemstva, preko Amazona i slično. Planiramo obići beogradske antikvarijate jer vjerujemo kako tamo postoji mnogo materijala na našem jeziku. Dobivamo i donacije, a predsjednica Saveza Suzana Krčmar i zastupnik Veljko Kajtazi dosta putuju pa s putovanja i druženja s Romima donesu knjige koje su nam vrijedne. Želimo postati mjesto okupljanja, gdje će svi zainteresirani moći pratiti povijest romskog naroda, njegovog putovanja, stradanja i postignuća", objašnjava Višnja. Pokušavaju obogatiti i zbirku posvećenu bajaškom dijalektu romskog jezika, jer većina Roma u Hrvatskoj govori bajaški, a ne romani ćib – koji je standardiziran na prvom Svjetskom kongresu Roma 1971. u Londonu.
U prostorijama Saveza Roma organiziraju se književne večeri s romskim autorima, s čime se jača vidljivost autora, ali i općenito romske književnosti. Književnost je to koja često progovara o diskriminaciji i služi kao dobro polazište za neke druge teme. Među najznačajnijim autorima naših prostora Višnja ističe i preporučuje Aliju Krasnićija, urednika i autora brojnih knjiga koji živi i radi u Beogradu. Bio je značajna ličnost u borbi za ljudska prava Roma na Kosovu, no nakon što su se devedesetih tijekom sukoba Srba i Albanaca kosovski Romi našli "između dvije vatre", odmaknuo se od politike i posvetio literarnom stvaralaštvu te proučavanju etnologije i lingvistike Roma. Jedno od najpotpunijih djela o Romima napisao je Tatomir Vukanović ("Romi (Cigani) Jugoslavije"), srpski etnolog koji se najviše zanimao za običaje i kulturu ruralnih dijelova Srbije, Crne Gore i Kosova, pa tako i za Rome s tog područja.
Na odlasku prelistavamo "Ilijadu" i "Odiseju" prevedene na romski, uz još nekoliko knjiga koje svjedoče o povijesti i pričama Romkinja na Balkanu te zbirke romske poezije na koje čovjek ne može ostati ravnodušan
Tu je i pokojni Rajko Đurić koji je proveo brojna istraživanja i napisao znanstvene knjige o povijesti i seobama Roma. U knjigama "Povijest Roma" i "Seoba Roma (Krugovi pakla i vijenac sreće)" koje listamo u prostorijama knjižnice, pronalazimo svakakve zanimljivosti o vagabundskoj zajednici koja dolazi iz Indije, "zemlje okultnih znanja". Nad Romima je "uvijek visio Damoklov mač" jer su ih većinski narodi s kojima su dolazili u kontakt dugo smatrali "narodom koji je Bog prokleo" zbog nametnutih negativnih mitova o tome kako su se bavili raznim vradžbinama, pa čak i iskovali klinove namijenjene za Kristovo raspeće. Njihove bolne pjesme utjecale su na glazbu diljem Europe, od Španjolske do Mađarske. Njima su bili inspirirani Franz Liszt i Tolstoj, a brat Johanna Sebastiana Bacha svojedobno se priključio grupi romskih svirača i s njom proveo nekoliko godina. Ipak, u svakom društvu bili su na njegovim marginama. Progon Roma doživio je vrhunac u doba nacističke Njemačke kada su nacisti u skladu sa svojim rasno-eugeničkim pseudoteorijama nadogradili postojeći – i već tada najgori u Europi – represivno asimilacijski model. Jedan nacistički projekt iz 1933. godine predlagao je čak da se "sve Cigane ukrca na nekoliko brodova i zatim potopi na pučini". Nürnberškim zakonima iz 1935. godine Romima je zabranjena ženidba s Nijemcima i ograničeno pravo građanstva.Potom je 1938. godine donesen "Dekret o borbi protiv ciganske opasnosti" kojim im je zabranjen ulazak u zemlju, a oni koji nisu rođeni u Njemačkoj su trebali biti izbačeni iz zemlje. Konačno, "Dekretom o naseljavanju" iz 1939. godine počela je provedba plana o deportaciji Roma u koncentracijske logore. Brojka još nije do kraja utvrđena, ali procjene govore kako je tijekom nacističke vladavin e ubijeno i do pola milijuna Roma. Dnevnički zapisi nekih logoraša ukazuju na to da je romski život čak i u logoru, među samim logorašima, bio najmanje vrijedan: njihovo istrebljenje nije pogodilo nikoga "izuzev malog broja zadrtih filantropa…" Parafrazirajući riječi Ive Andrića, Rajko Đurić opisuje Rome kao svojevrsno ogledalo društva, njegov najslabiji dio koji prokazuje pravi karakter onih iznad njega: "Mogli bismo reći da su pred Romima svi smjeli i mogli da budu onakvi kakvi ni pred kim ne bi smjeli da se pokažu, a kakvi u sebi jesu, bar na mahove i bar jednim dijelom svoga bića. Njih su svirepi mogli da tuku i kažnjavaju, proganjaju i ubijaju, bojažljivi da psuju, dobrodušni da darivaju, sujetni da kupuju njihova laskanja, sumorni i ćudljivi njihove šale, razvratni njihove smjelosti i usluge…"
U knjižnici se odvijaju i radionice za djecu
Iz vremena Drugog svjetskog rata i romskog genocida (Samudaripen) ostali su stihovi pjesnikinje Papusze, iz pjesme "Krvave suze": "O mala zvijezdo kad dođe zora, ti porasteš, svjetlost tvoja postaje / stvarnost. / Oslijepi oči Nijemcima / Navedi ih na krivi put, skreni ih sa puta, / Da bi jedno jevrejsko dijete moglo da živi / Da bi jedno cigansko dijete moglo da živi." A iza imena Papusza, koje na romskom znači lutka, stoji poljska Romkinja Bronislawa Wajs koju je ljubav prema knjigama i pisanju koštala mentalnog zdravlja. Pisati i čitati naučila je potajno, izmjenjujući kokoši i piliće za lekcije iz pismenosti, ili proričući sudbinu djeci iz škole u zamjenu za učenje slova. Obitelj to nije odobravala i kažnjavala ju je zbog prodaje vrijednih pilića, no prava tragedija tek će uslijediti. Poljska je tijekom Drugom svjetskog rata rastrgana, a brojni Papuszini prijatelji i članovi obitelji stradali su u logorima i progonima. Po završetku rata njenu poeziju otkrio je poljski pjesnik Jerzy Ficowski. Objavio je neke njene radove, ali bez njenog znanja i izvađene iz konteksta (pa samim time, i bez naročitog Ficowskijevog znanja o romskoj kulturi). Ovo je bila Papuszina slava i kletva. Zbog otkrivanja detalja o načinu života, jeziku i kulturi Roma, prognana je iz zajednice, a kada je molila za razumijevanje i pomoć, Ficowski joj je okrenuo leđa. Potresena nizom tragedija završila je na psihijatriji te ostatak života provela u samoći sve do svoje smrti 1987. godine. Priznanje koje zaslužuje dobila je tek kasnije, kao i spomenik koji su joj Poljaci podigli.
Kad smo kod spomenika Romkinjama, vrijedi podsjetiti i na jedan koji je podignut u Zagrebu povodom Svjetskog dana Roma 2020. godine, a koji je upotpunio događaj otvaranja prve romske knjižnice. Riječ je o spomeniku na Savskoj cesti, u parku preko puta HOTO centra i Cibone. Prikazuje Romkinju koja pleše u suknji i nakitu, s perom u ruci. Kipar je htio ovjekovječiti ljepotu plesa i raskoš romske nošnje, no poruka koju spomenik nosi još je značajnija: to je spomenik romske pismenosti, podignut u parku koji prigodno nosi ime Park 5. studenog, datuma na koji se obilježava Svjetski dan romskog jezika. Još jedan podsjetnik na želju romske zajednice da očuva svoj jezik i kulturu kroz opismenjavanje i obrazovanje. Riječima 24-godišnje Romkinje Jovane Petrović iz Darde, godinu dana ranije na romskoj izložbi u blizini: "Mojim roditeljima je sasvim okej što se još nisam udala. Moj tata je nepismen, i on me je gurao, bio motivacija. Rekao je: 'Pored svojih očiju ja sam slijep, zato želim da vi završite školu.'" I to je još jedan pokazatelj koliko znači Središnja knjižnica Roma u Hrvatskoj kao mjesto okupljanja i edukacije – ne samo za Rome, već i za sve ostale.
"Interes javnosti raste, Romi su postali sve više zanimljivi većinskom stanovništvu, pa i oni dolaze u većem broju. Zbog toga nam je drago jer osim što želimo educirati Rome o vlastitom identitetu, želimo biti i knjižnica za širu javnost, te svojim edukacijama i programima dovesti do većeg znanja i prihvaćanja, pomoći u rušenju predrasuda o Romima", ističe voditeljica knjižice Višnja Katalinić.
Na odlasku prelistavamo "Ilijadu" i "Odiseju" prevedene na romski, uz još nekoliko knjiga koje svjedoče o povijesti i pričama Romkinja na Balkanu te zbirke romske poezije na koje čovjek ne može ostati ravnodušan. Završavamo posjet i priču o jednom narodu uz pjesmu o romskom dječaku "Prodat ću vam svoje suze": "Ja svoje suze dobivam od toga što se napatim; / onda ih prodajem ljudima koji ne umiju plakati. / Samo, za koju se cijenu to može? / Jedino – za utjehu. / A ako me tkogod zavoli, suze mu neću prodavati. / Ja ću mu ih darovati, jer bit će to suze radosnice."
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
