Početkom mjeseca obilježena je dvadeseta godišnjica najvećeg proširenja Europske unije: 1. svibnja 2004. u EU su primljene Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka, Slovenija, Estonija, Latvija, Litva, Cipar i Malta. Zajednica 15 zemalja narasla je na 25, a broj stanovnika povećao se za 75 milijuna. Dva desetljeća kasnije bilanca tog poništenja "tragedije srednje Evrope", kako je Milan Kundera nazvao sovjetsko "otimanje" te regije 1945. zapadu, nije jednoznačna. Proširenje je taj prostor politički stabiliziralo i pripomoglo da se izbjegne ponavljanje brojnih sukoba iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata.
Osim sigurnosnog uspjeha i etabliranja liberalne demokracije i vladavine prava, redovno se ističe ekonomski rast: Financial Times naziva ga "spektakularnim", navodeći kako je od 2004. do 2024. ukupni BDP po stanovniku deset novih članica narastao s manje od polovice na više od tri četvrtine prosjeka EU-a. O nekim uspjesima konvergencijske politike svjedoči i činjenica da su plaće rasle višestruko u odnosu na prosječan rast u cijeloj Uniji u istom periodu, koji iznosi 83 posto: u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj su utrostručene, dok su u Mađarskoj i baltičkim državama rasle između četiri i šest puta. Porasla je i kvaliteta života. Postotak građana novih članica koji vlastito zdravlje ocjenjuju kao dobro ili vrlo dobro porastao je s 44 na 62 posto, navodi izvještaj Europske banke za obnovu i razvoj.
Ipak, unatoč stotinama milijardi eura koje su preko kohezijskih fondova potekle sa zapada na istok, brojke skrivaju činjenicu da je došlo do produbljivanja strukturnih nejednakosti. Kao i južnoevropske, i ekonomije novih članica uvelike su ovisne o industrijaliziranoj jezgri EU-a, čijim korporacijama je proširenje otvorilo velike prilike. Čak i robusni industrijski razvoj Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske "pokazuje slabosti povezane s ovisnošću o stranom kapitalu i tehnologiji, ograničenim domaćim tržištem i niskim plaćama". Znatan dio uspjeha tih zemalja zasnovan je na monospecijalizaciji u automobilskom sektoru te je "ovisan o njemačkim direktnim stranim ulaganjima (FDI).
Ta je monospecijalizacija posebno obilježje ekonomske perifernosti regije" i podsjeća na karakteristike "poznate iz drugih primjera (recimo Latinske Amerike)", navodi 2022. studija panevropske mreže Transform!europe. Navedeni procesi vode ograničavanju autonomije ekonomskog i političkog odlučivanja. Ekonomije novih članica obilježava i drastičan rast unutarnjih regionalnih nejednakosti: indeks razvijenosti Budimpešte iznosi 156, a onaj obližnjeg sjevera Mađarske svega 49 posto prosjeka EU-a. Isti problem muči i "stare" članice Unije, čiji temeljni akti poput Sporazuma iz Maastrichta štite kapital nauštrb rada, uravnoteženog razvoja i društvene solidarnosti. Nejednakost ilustrira i činjenica da je postotak prekarnih radnih ugovora, primjerice u Poljskoj, bitno veći nego na zapadu.
Proširenje iz 2004. pred institucionalnu arhitekturu EU-a postavilo je velike izazove. Jednoglasno donošenje odluka mnogo je teže s 25 nego s 15 članica. Stoga je ekspanzija potakla danas sve aktualnije rasprave o ukidanju prava veta i daljnjem prenošenju nacionalnog suvereniteta na Bruxelles. S tim raspravama jačaju sukobi zagovornika federalne Unije i "suverenista" koji podupiru EU "individualnih domovina", a pojedine zemlje poput Mađarske "otklizale" su u takozvani iliberalno-demokratski model te se sukobile s Bruxellesom. Proširenje je u velikoj mjeri utjecalo na političku scenu EU-a. U novim članicama dominiraju konzervativno-nacionalističke te donekle liberalne stranke, dok je ljevica izrazito slaba. Pri tom su te nove članice nakon izlaska Velike Britanije iz EU-a i početka ruske agresije na Ukrajinu geopolitički znatno ojačale, s obzirom na to da su tradicionalno zastupale tvrd stav prema Moskvi.
Poljska upravo provodi veliku ekspanziju vojske te će njene oružane snage postati među najsnažnijima u EU-u. Shodno tome sve više na važnosti dobiva "Vajmarski trokut", odnosno osovina Pariz-Berlin-Varšava. Geopolitička posljedica toga je i jačanje ovisnosti Unije o Sjedinjenim Državama, s obzirom na to da su u pitanjima sigurnosti istočne članice oduvijek vjerovale isključivo Washingtonu. A dok pristupanje Rumunjske i Bugarske 2007. te Hrvatske 2013. nije bitno utjecalo na postojeće probleme i ulogu EU-a – kao ni dosad uvelike neuspješno pristupanje zapadnobalkanskih zemalja – prošlogodišnje otvaranje pregovora s Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom novi je prijelomni trenutak kojim je Unija snažno izazvala Rusiju. Problemi pritom nisu samo geopolitički: pristupanjem velike i siromašne Ukrajine niz članica postale bi platiteljice umjesto korisnice briselskih subvencija.
