To da je hrvatska ekonomska politika izuzetno uspješna, ionako nemamo priliku smetnuti s uma. No premijer Andrej Plenković potrudio se prije nekoliko dana da još malo utvrdimo gradivo, izjavom kako "imamo jako dobar trend: rast BDP-a i smanjenje inflacije. Mjere koje smo poduzeli očito imaju efekta", a onda je dodao neke optimistične cifre o ukupnoj (ne)zaposlenosti. I sve to jako podsjeća na onu vječnu priču o baš nevjerojatnim turističkim pothvatima, znate već – broj noćenja, inozemnih gostiju, prihoda u totalu. Sami rekordi svake božje sezone, dok se malko ne razgrne struktura prometa i popratnih efekata.
O turizmu smo tako već usvojili gorku pouku, na teži način, premda ni dandanas ne usporava svoju vrtnju taj dozlaboga banalan profitni žrvanj koji drobi supstancu ove zemlje. Sve mu i dalje ide na ruku, mada zajednica od njega ima tek utržak iz potrošačkih dažbina. Dobro, i sezonska radna mjesta za one naše sugrađane koji bolji izbor nemaju, bar ne u Hrvatskoj. S druge strane vage, međutim, na Jadranu ostaju čitavi gradovi s raseljenim i apartmaniziranim centrima, a ostaje i nacionalna stambeno-politička kataklizma 21. stoljeća. Kao bonus, pride nam dođe rasturena ili neodržavana komunalna infrastruktura, a temeljito usrano more da više i ne spominjemo.
Tako je nekako strukturirano i ovo čime trijumfalno uzmahuje Plenković, ali suviše žustro, kao da razgoni kakav neugodan vonj. Jest, živa je istina da je inflacija prošli mjesec bila gotovo duplo manja nego što je brojala ona majska lani – 4,3 naprema 8,3 posto – čemu treba dodati samo još to da po visini njezine stope već pola godine spadamo u sam vrh eurozone, na prvo ili drugo mjesto, uz šampionski elan. S obzirom na svu ekonomsku uvezanost s kontekstom EU-a, ne treba specijalno objašnjavati što znači takav plasman na internoj ljestvici. Sve se dodatno komplicira čim se zatim prihvatimo elementarne analize onoga drugog navedenog razloga za slavlje, rasta BDP-a koji je s prvim kvartalom ove godine dospio na 3,9 posto, više od najoptimističnijih službenih prognoza. Ujedno, to nam može biti sasvim dobar pokazatelj zbog čega je ekonomski rast, kao iznos BDP-a po glavi stanovnika, krajnje varljiv kriterij za sadržajnije izražavanje materijalnog napretka određene zemlje i društva. U aktualnom hrvatskom slučaju, naime, taj rast je pogonjen u prvom redu pukom osobnom potrošnjom.
To je ono što se iz vladinih krugova ne može čuti: BDP raste najviše zahvaljujući plaćama koje su povećane zbog inflacije. Druga bitna komponenta je viši nivo investicija od novca iz EU-fondova, uglavnom za građevinske projekte, dok je udio famoznih privatnih ulagača veoma skroman. Drugim riječima, nema rasta zasnovanog na proizvodnji, tako ni izvozu, pa se i o tome šuti. Stoga, da makar ovdje progovorimo: industrijska proizvodnja RH u kontinuiranom je padu od kraja prošle godine, u čemu prednjači energetika, produkcija trajnih artikala za široku potrošnju, te ona kapitalnih proizvoda. Pritom jačanje potražnje generira veći uvoz, što uz smanjeni izvoz daje negativan doprinos te razlike samom ekonomskom rastu. Ovu je činjenicu dobro uočio poznati (neo)liberalni ekonomski analitičar te bloger Velimir Šonje, procjenjujući da hrvatski rast uslijed tako drastičnog raskoraka između uvoza i potrošnje ne može opstati unedogled. Prizemljenje će neminovno biti šokantno, a upotrebljive alternative na horizontu – nema.
Tračak naizglednog optimizma ponudio je ovih dana Branimir Perković, medijski komentator iste slavne provenijencije. On tako ističe da, svemu usprkos, Hrvatska drži značajan dio svjetskog izvoza u nizu roba: deset posto u ogrjevnom drvu, sedam posto u pištoljima, pet posto u željezničkim vagonima itd. I svaka nama čast za pištolje iliti samokrese i možda kacige, te još ponešto, npr. ribarske brodove, ali problem s najvećim dijelom takvog izvoza zove se – dodana vrijednost. Sam podatak o enormnom izvozu ogrjevnog drva morao bi značiti ultimativni poziv na uzbunu, ako znamo razmjere pljačke domaćih šuma, a nitko se tu više ne može opravdavati neinformiranošću. Uzgred kazano, i onih 1,1 posto svjetskog izvoza ribarica nam više svjedoči o posljednjem relevantnom utočištu izmrcvarene ovdašnje brodograđevne industrije i znanosti. Nije tajna ni statistika po kojoj je ona još početkom ovog stoljeća suvereno držala nekoliko postotaka globalne proizvodnje velikih i složenijih brodova, prije nego što će malne sva biti poslana u rezalište. Pored takvog dodavanja vrijednosti, značajna većina sadašnjih izvoznih aduta Hrvatske – drvo, cement, staklo – baš i nisu činjenica kojom se uputno previše hvalisati.
Konačno, zasebna problematika u ovom neveselom pregledu tiče se poljoprivrednog sektora. Najnoviji izračuni Državnog zavoda za statistiku otkrivaju da je lani, u odnosu na 2022. godinu, prirast u stočarskog proizvodnji – goveda, svinje, ovce, koze – smanjen po kategorijama za 14 do 47 posto. Proizvedeno je i 20 posto manje kravljeg mlijeka, a jaja samo nekih pet-šest postotaka manje. Ipak, naša vlada ima u svom četverogodišnjem razvojnom programu zacrtanih okruglo 20 posto rasta agrarne proizvodnje, te se valjda ne moramo pretjerano brinuti. Ako ipak moramo, to nije samo zato što RH stagnira i po dosad stabilno poslujućem ratarstvu, gdje je lanjskog proljeća bilo pšenicom zasijano 30 tisuća hektara zemljišta više negoli je ovog. Poljoprivredna industrija ne započinje na oranici, kao što ni brodogradnja ne starta tek na škverskom navozu, jer bi joj – ako govorimo o isplativoj nacionalnoj branši – morala prethoditi domaća jaka metalurgija, strojarstvo, obrada drva itd. U tom smislu, agrar se temelji na proizvodnji umjetnoga gnojiva, te odmah registrira svaki veći stres na pripadajućem tržištu, pa se rast cijena mineralne prihrane biljnih kultura direktno pretvara u manju sjetvu.
Ulogu strateškog uporišta hrvatske poljoprivrede tako ima prvenstveno kutinska Petrokemija, tvornica kojoj je inače cilj prodati što više gnojiva na domaćem tržištu. Za nju ne vrijedi razmetanje izvozom, jer ona tamo plasira samo višak koji ne mogu kupiti naši poljoprivrednici. Izvoz podrazumijeva više cijene zbog troška prevoza, i manju zaradu proizvođača, dok hrvatski kupci moraju imati na raspolaganju povoljnije domaće gnojivo, ili ih neće biti. A sad se prisjetimo zadnjih dramatičnih peripetija s vladinim tretmanom Petrokemije. Prije mjesec i pol dana ova je država iz svojih ruku ispustila kontrolni dionički paket u toj velikoj kompaniji koja je inače u većinsko-suvlasničkom posjedu turske grupacije Jildrim. Zbilo se to u dogovorenom procesu dokapitalizacije, kada je hrvatska strana preuranila – dakle, proceduralno diletantski – s uplatom svog dijela, i tako Jildrimu otvorila šansu da se ugrabi apsolutno većinski udio. Vlada odonda uporno ignorira opetovane zahtjeve sindikalista iz Kutine da se izjasni o suštini takvog čina, ali i da smjesta ispravi svoju grešku. Naravno, ogromno je pitanje to je li uopće riječ o pogrešci ili hotimičnom napuštanju Petrokemije. Prije bismo vjerovali da je odgurnuta namjerno, ako se zna sve ono što je hrvatska politika tamo izvodila proteklih ravno 26 godina, još od pokušaja njezine kuponske privatizacije. U međuvremenu su joj gotovo sve vlade nanosile štetu, i to najviše obavezivanjem na cijenu plina – njezine osnovne proizvodne sirovine – znatno višu od tržišne. Na valu takve politike ovdje je stasao i tajkun Pavao Vujnovac koji će na ime rastućih potraživanja u nekom trenu preuzeti većinu Petrokemijinih dionica.
Sad je ona već u turskom vlasništvu, a ova država nastavlja s istom samoubilačkom praksom frenetičnog zapuštanja vlastite privrede. Pod notornim pritiskom financijskih kuća u vezi s privatizacijom, i pod teretom vlastite nevoljkosti za svako bavljenje progresivnijom ekonomskom politikom, okrenula se fiskalnom prihodu od osobne potrošnje uvoznih roba kao svom razvojnom temelju, mada već i teoretski apsurdnom. I upravo to je ono što nam realno pripada u Hrvatskoj po glavi stanovnika, samo još da preusmjerimo kacige malo i na domaće tržište.
