Da bi se vidjela istina, trebalo bi obrnuti matematičku operaciju. Zbrajanje a ne odbijanje pokazuje što se zaista događa s nezaposlenošću u Hrvatskoj. Kad odbijemo one koji su otišli u inozemstvo, ona se smanjuje. Nasuprot tome, kad ih pribrojimo, nezaposlenost raste. Jasno je koja je aritmetika draža političarima. Među brojkama kojima se oni posljednjih dana hvale vidno mjesto zauzima smanjivanje nezaposlenosti. Tko više nije tu, nije njihova briga. Iako je otišao trbuhom za kruhom najčešće zbog njihovog štetočinstva i kompradorstva. Dakle loše politike i sluganstva stranim gazdama. Ali i domaći gazde su, kako se dnevno pokazuje na slučaju Agrokor, najčešće nedodirljivi. A loša politika posljedica je prilagođavanja njihovim interesima.
Podatak o nezaposlenosti nije iznimka u prilagođavanju statistike političkim potrebama. Ako slušate političare koji se pozivaju na statistiku, hrvatski BDP raste već 11 tromjesečja uzastopce, dakle skoro dvije godine, po čemu bi trebalo zaključiti da je kriza debelo iza nas. Hrvatska je danas među najbrže rastućim ekonomijama u Europskoj uniji, tvrdi s televizijskog ekrana jedan od najutjecajnijih vladajućih političara. Hrvatska je pala na pretposljednje mjesto u Uniji, a sljedeće godine prestići će je i Rumunjska, koja je sada posljednja, kažu inozemni podaci.
Postoje tri vrste laži – laž, prokleta laž i statistika, napisao je prije skoro sto godina Mark Tven u svojoj autobiografiji. Za glasovitog američkog novinara Valtera Lipmana pravi gospodari naših sudbina su anketari i organizatori statističkih istraživanja, jer se političari (a i birači) ravnaju prema njihovim rezultatima. U hrvatskom slučaju, koji u suvremenom svijetu sigurno nije usamljen, statistika ne utječe na odluke vlasti, već obratno. Vlast tumači statistiku kako bi opravdala svoju politiku. Ta je praksa kod nas uvedena zajedno s višestranačjem i to na klasičan revolucionarni način. Početak nove vlasti označen je kao nulta godina. Kad je tako, onda nema usporedbe s prethodnim razdobljem ni njegovim rezultatima. A svatko je dobar kad se uspoređuje sam sa sobom.
Tome je pogodovala i razlika u načinu obračuna društvenog proizvoda koji se iskazivao do godine 1990. i bruto domaćeg proizvoda koji je tada uveden po uzoru na zapadne zemlje. Najkraće rečeno, društveni proizvod se računao po proizvodnji robe i usluga, a BDP po potrošnji. To bi moralo biti isto tako dugo dok zemlja vodi zdravu politiku, dakle dok troši koliko privređuje i uvozi koliko izvozi. Ali čim se troši na dug, BDP je napuhan i daje nerealnu sliku. A kad se taj dug, dakle kredit, troši na preživljavanje a ne na investicije koje će otplaćivati same sebe, dobiva se hrvatski put u pakao, obilježen ekonomskim, demografskim, socijalnim i političkim propadanjem, na čijem kraju stoji nacifašizam. Je li to pretjeran zaključak? Sigurno nije u vrijeme kad vlast vidljivo strepi od jednog Zlatka Hasanbegovića ili Brune Esih i kad se spaljuju novine, a uz ustaške parole na ulicama pojavljuju i plinske boce. Doći će nam glave mangupi u vlastitim redovima, rekao je davno Lenjin. Jesu mangupi, ali su naši, odgovarala je komunistička birokracija sve do svog neslavnog kraja. Suprotno onome što su tvrdili stari Latini, povijest, ni naša ni tuđa, nikad nije bila učiteljica života.
Trenutačni rast BDP-a od oko 2,5 posto (do kraja godine bit će i tri, najavljuju samozadovoljno političari) sjajno pokazuje kako se načinom obračuna mijenja stvarnost. Na čemu se zasniva taj rast? U prvom redu na povećanoj osobnoj potrošnji, a uz to je i oživljavanje ekonomije u Europskoj uniji povoljno djelovalo na Hrvatsku. Iako se čini apsurdnim, vjerojatno je bila korisna i nestabilnost koalicione vlade, zbog čega je bio djelomično obuzdan rast državne, stranačko-činovničke potrošnje. Ali najveći utjecaj na rast BDP-a imala je osobna potrošnja. Kako je moguće da ona raste u zemlji u kojoj ljudi nemaju posla, pa se masovno iseljavaju? Moguće je upravo zbog toga, kaže lucidni ekonomist dr. Neven Vidaković. Potrošnja je povećana zahvaljujući novcu koji oni sada zarađuju u inozemstvu i šalju ga svojim obiteljima u Hrvatskoj. Osiromašeni građani su promijenili dobivene eure i ponovno ušli u supermarkete. Uz turizam, to je izvor i povećane ponude deviza, koje u faktički stagnantnoj ekonomiji nitko ne treba, i daljnjeg jačanja kronično prejake kune, koja je dubinski izvor svih ekonomskih nevolja. Ali to je izazvalo samo kratkoročni rast BDP-a, kaže Vidaković, jer će se radnicima koji su otišli u inozemstvo s vremenom pridružiti i njihove obitelji (otkad je Hrvatska u Uniji za to nema zapreke), pa će s njima otići i ta potrošnja.
Dugim riječima, pokazat će se da je ono što statistika bilježi kao rast hrvatskog BDP-a zapravo rezultat gospodarskog razvoja u Njemačkoj i nekim drugim zemljama u koje odlaze naši radnici. Njihov odlazak naša je statistika prikazala kao smanjenje nezaposlenosti u zemlji. Dakle kao iznimno pozitivnu činjenicu. Točnije, to su učinili političari, koji tumače statistiku prema svojim potrebama. A rezultati rada ljudi nestalih u maglama statistike (dio njihovih zarada) prikazuje se kao rast hrvatskog BDP-a. Kolone koje su otišle da se vjerojatno nikad više ne vrate povećale su hrvatski BDP. I to je, opet, za naše političare dokaz vlastitog dobrog rada i uspješnosti politike koju vode. Pritom se ne radi samo o HDZ-u. Kad je o ekonomiji riječ, među strankama zapravo nema razlike. A kako upravo ekonomija stvara povoljne okolnosti za skretanje društva prema neofašizmu, i za to su odgovorne sve stranke. Bez obzira na to busaju li se više ili manje u svoja domoljubna prsa.
Nekad, u prvoj polovici 1990-ih godina, dr. Branko Horvat stalno je računao i uspoređivao HDZ-ovu s, kako je on govorio, partizanskom Hrvatskom. Mnogo poslije, u sadašnje vrijeme, neki ugledni ekonomisti krenuli su njegovim tragom. Tako je dr. Tihomir Domazet preračunao nekadašnji društveni proizvod u BDP i tako dobio ono što se nekad izbjegavalo po svaku cijenu. Dobio je jedinstveno mjerilo, koje mu je omogućilo usporedbu s razdobljem od prije godine 1990. Odmah se pokazalo da je sadašnji hrvatski BDP oko osam posto manji nego što je bio prije tridesetak godina, kad je Slobodan Milošević započeo svoju paklenu igru. A profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu dr. Josip Tica dokazao je nedavno da je prosječna hrvatska plaća prije četrdesetak godina kupovala više robe i usluga nego danas. Zaista je bio zadnji čas da se skine tabla s imenom maršala Tita.
