Antonio Zamberletti & Alessandro Chiarolla: Maxi Zagor – Fantomski brod (s talijanskog prevela Ana Gaspar; Ludens, Zagreb, 2021.)
Zašto danas čitati Zagora? Posegnuli smo za maxi-sveskom za tekuće ljeto i susreli se s rutinskom pričom koju bismo brzo zaboravili da u njoj ne sudjeluju kapetan Fishleg i posada kitolovca "Golden Baby". Putem njihove brodske zajednice i iz ove epizode izbija svjetonazor zbog kojeg Zagor može biti poticajno štivo za malu i veliku djecu. Posadu predvođenu Fishlegom činila je multietnička, multikulturna, multikonfesionalna i općenito "multi" skupina osobenjaka... U čije se društvo Zagor, kao porijeklom Irac koji je prihvatio indijanske vrijednosti, savršeno uklapa. Iako na brodu "Golden Baby" svi poštuju kapetanov autoritet, posada funkcionira i poput male anarhističke grupe – ljudi su to bez domovine osim broda i mora, koji su time cijepljeni protiv svakog oblika nacionalizma, rasizma i ksenofobije. Više godina prije "revizionističkih vesterna" i Zagor je u široko shvaćeni žanr unio lijeve političke vrijednosti, prvenstveno antikolonijalne naravi, što filmski vestern tada nije masovno poznavao. Zagor je, iako kao koncept ima ograničenja, autentičan i legitiman te posebno za talijansku i jugoslavensku strip-scenu kao serijal značajan sudionik modernog europskog strip-vesterna. Zato ga treba nastaviti čitati.
Giancarlo Berardi & Ivo Milazzo: Ken Parker – Ubojstvo u Washingtonu (s talijanskog preveo Marko Šunjić; Strip-agent i Fibra, Zagreb, 2021.)
Ključni doprinos Sergio Bonelli Editorea modernom stripu i suvremenom vesternu, kao i jedan od presudnih modernističkih stripova uopće, jest serijal "Ken Parker" scenarista Giancarla Berardija i crtača Ive Milazza, pokrenut 1974. Zahvaljujući Berardiju i Milazzu, Bonelli je odustao od "strip-junaka" i dobio serijal koji je, premda vestern, bio izrazito usmjerio na unutrašnji život čovjeka. Ukratko, na Parkerov rast kroz duga desetljeća 19. stoljeća, kada stari Divlji zapad postupno nestaje i biva "pripitomljen" sa svojim starosjediocima, a i ponekim putnikom koji se ne prepoznaje u sve više sjedilačkom, malograđanskom uređenju. Kronološki i konceptualno, Ken Parker se stoga može čitati i poput svojevrsnog nastavka ili "unapređenja" Zagora. Usamljeni lovac i vodič s prepoznatljivom dugom puškom isprva je bio inspiriran Jeremiahom Johnsonom, likom kojeg je u istoimenom filmu Sydneyja Pollacka (1972.) tumačio Robert Redford, no brzo je poprimio vlastiti identitet. Podjednako je to bio podvig iznimno inventivnih i slojevitih Berardijevih scenarija, oživljenih virtuoznim stilom jednog od najboljih europskih strip-crtača 20. stoljeća, Milazza, koji je pripovijedao svakom linijom te stvarao grafičku cjelinu što besprijekorno teče, a punu bravuroznih detalja, kakvi joj daju neponovljivu životnost.
S Kanadom koja doslovno i preneseno gori zbog suočavanja s krivnjom države i Katoličke crkve za "kulturni genocid" provođen tijekom čitavog 20. stoljeća nad prvim narodima, te SAD-om gdje međurasni sukobi nakon policijskog ubojstva Georgea Floyda ne prestaju vriti i ključati, strip poput "Kena Parkera" iznova je jako aktualan, npr. četvrta epizoda, "Ubojstvo u Washingtonu", kada Ken biva nepravedno optužen za atentat na Elyja Donehogawu, povjerenika za indijanska pitanja predsjednika Granta. Prijelomna scena sukoba na Kapitolu poprima proročko značenje trenutka kada narativna umjetnost preduhitri stvarnost, što je ovaj strip – vrhunska umjetnost – tijekom svog izlaženja često činio.
Gianfranco Manfredi i Bruno Ramella te grupa crtača: Magični Vjetar (hrvatski nakladnik: Libellus, Zagreb; 2006. – danas)
Svojevrsna fusnota ovih strip-preporuka neka bude "Magični Vjetar" ("Magico Vento"), strip-serijal što ga je Bonelli sa scenaristom Gianfrancom Manfredijem pokrenuo krajem 1990-ih. Nastavno na prethodne dvije preporuke, interesantan nam je jer je nakladnik u kontekstu žanra vesterna njime "glavnu ulogu" prvi put dao punopravnom članu indijanskog plemena (naslovnom liku), koji je rođenjem bijelac, ali je nakon nesreće u kojoj je potpuno izgubio pamćenje posve prihvatio novi, indijanski identitet, i u svom plemenu postupno postao ni manje ni više nego – šaman! Korak kada Indijanci prestaju biti samo sporedni likovi ili pratioci protagonista mogao bi se, za Bonellija, nazvati ocrtavanjem punog kruga strip-izdavaštva. O utkanosti stripova Sergio Bonelli Editorea u regionalnu popularnu kulturu ponajbolje svjedoči dirljiv nekrolog koji je talijanskom izdavaču 2011. bio posvećen u središnjem Dnevniku HTV-a, a voditelj ga je, citiramo po sjećanju, završio rečenicom: "Hvala ti za sve te divne priče!" Ako citat i nije točan, na mjestu je za kraj preporuka!
