Neil deGrasse Tyson: Astrofizika za ljude u žurbi (Znanje, Zagreb 2019.)

Ako vas zanimaju nove spoznaje o svemiru, a niste astrofizičar, onda u redu. Knjiga za vas. Ako jeste astrofizičar pa još i sami pišete o svemiru, onda nije. Mogla bi vas uzrujati. Naime, tekstovi nisu baš tako veličanstveni – ni po stilu ni po sadržaju – a knjiga je prodana u više od milijun primjeraka. Ali dobro, pustimo sad ljubomoru. Neil deGrasse Tyson je slavan i ta njegova slava je zaslužena. Već četvrt stoljeća on vrhunski popularizira astronomiju i znanstveni pristup. Dosad je objavio petnaestak popularizacijskih knjiga o svemiru. Osim ‘Astrofizike za ljude u žurbi’ na hrvatskom je, u izdanju Izvora 2008. godine, bila objavljena knjiga ‘Postanci: milijarde godina evolucije svemira’. No široj javnosti Tyson vjerojatno nije poznat ni po svojim knjigama ni po tome što godinama vodi planetarij Hayden u New Yorku. Poznat je kao voditelj televizijske serije ‘Kozmos’, snimljene po uzoru na istoimenu TV-seriju iz 1980-ih koju je bio vodio legendarni Carl Sagan. Veza Tysona sa Saganom nije apstraktna. Mladog Tysona zaluđenog astronomijom, tada još učenika, njegov je idol Sagan pozvao jedne subote 1975. godine k sebi na Sveučilište Cornell. Bio je to nesumnjivo ključni moment u Tysonovom životu. A druga poveznica bila je Ann Druyan, Saganova udovica, izvršna producentica i starog i novog ‘Kozmosa’. U svakom slučaju, Tyson je znanstveni komunikator s pedigreom. Dobro govori i piše o svemiru, praktički o svim pojavama, objektima, instrumentima, otkrićima. ‘Astrofizika za ljude u žurbi’ pokriva mnoge važne teme, od razvoja svemira do egzoplaneta. Osobno mi je najdraže zadnje poglavlje, ‘Razmišljanja o kozmičkoj perspektivi’, u kojem Tyson lijepo pokazuje kako spoznaje o svemiru mogu mijenjati naše stavove o Zemlji i ljudima. Nabolje.

Paolo Rossi: Rođenje novovjekovne znanosti u Europi (In.Tri, Zagreb 2019.)

Najkraće rečeno, ovo je knjiga o povijesti znanosti, otprilike od Leonarda do Newtona, o dobu u kojem je nastajala prirodna znanost u današnjem smislu te riječi. Ali to nije tek jedna od knjiga o povijesti znanosti poput ‘Kratke povijesti gotovo svega’ od Billa Brysona (Planetopija, Zagreb 2007.) ili knjige Natalie Angier ‘Kanon: Vrtoglavo putovanje kroz predivne osnove znanosti’ (Mozaik knjiga, Zagreb 2010.). Bryson i Angier napisali su čitljiva, zabavna i poučna djela o nastanku znanosti, ali djela koja su prvenstveno fokusirana na činjenice. No ako želimo razumjeti zašto su naši preci robovali određenim predrasudama, zašto su stvari shvaćali na ovaj ili onaj način, zašto su neke ideje koje su nama danas samorazumljive u neko doba bile revolucionarne, dakle ako želimo shvatiti kako se to znanost rađala, tada moramo znati kako su ljudi nekada mislili. Moramo stvari pogledati iz njihove perspektive. A takav prikaz povijesti znanosti, koji nije ‘trijumfalistička priča o veselim otkrićima’, ne može dati ni znanstveni novinar ni znanstveni istraživač. Takav prikaz može dati jedino povjesničar. U ovom slučaju, to je Paolo Rossi (1923. – 2012.), talijanski povjesničar filozofije, znanosti i ideja. Da napiše knjigu ‘Rođenje novovjekovne znanosti u Europi’ od Rossija je tražio francuski povjesničar Jacques Le Goff, urednik biblioteke ‘Stvaranje Europe’. Knjiga je u toj biblioteci izvorno bila objavljena 1997. Objavljivanje hrvatskog prijevoda potaknuo je Rossijev unuk, Martino Rossi Monti, koji danas živi i radi u Zagrebu.

Lee Alan Dugatkin, Ljudmila Trut: Kako pripitomiti lisicu (i stvoriti psa) (In.Tri, Zagreb 2019.)

Kao i prethodno opisana knjiga, i ova ima zanimljivu povijest hrvatskog izdanja. Američki evolucijski biolog Lee Alan Dugatkin bio je gostovao u Zagrebu, početkom 2016. godine, na Simpoziju o snazi evolucijske misli. Tada se rodila ideja o hrvatskom prijevodu knjige ‘Kako pripitomiti lisicu (i stvoriti psa)’, ideja koju je konačno realizirao Ivan Kraljević, i kao prevoditelj i kao izdavač In.Tri. U koautorstvu s ruskom genetičarkom Ljudmilom Trut, Dugatkin je napisao nevjerojatno zanimljivu ‘sibirsku priču o potaknutoj evoluciji’. Neke detalje te priče sigurno već znate. Ruski znanstvenik Dmitrij Beljajev započeo je, sredinom prošlog stoljeća, s eksperimentom pripitomljavanja lisice. Bilo je to doba Staljina, kad je rusku biologiju na koljena bacio zloglasni Lisenko. Taj povijesni kontekst jako je važan za razumijevanje djelovanja Beljajeva. Uglavnom, dotad smo znali da je pas nastao od vuka, ali nismo znali koliko se brzo takva transformacija može odviti, pogotovo nismo znali što se to točno mijenja na genskoj razini. Eksperiment s lisicama pokazao je da potaknuta evolucija može biti puno brža nego što smo mislili. No krajnji cilj nisu bile samo pitome lisice (ili stvaranje nove vrste psa, što je realizirano) nego razumijevanje pripitomljavanja na genskoj razini, gdje se došlo do važnih spoznaja. Ljudmila Trut Beljajevu se bila pridružila još 1959., a od 1985. godine, kad je Beljajev umro, vodila je istraživanja pripitomljavanja srebrne lisice. Tako da one detalje te fascinantne priče koje još ne znate, sada imate priliku pročitati gotovo iz prve ruke.

Lovorko Marić: Zemlja jutarnje tišine (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2019.)

‘Zemlja jutarnje tišine’ debitantski je roman mladog autora Lovorka Marića inspiriran, kako on to sam kaže, ‘turističko-istraživačkim putovanjima’ po geopolitički aktivnim mjestima, prvenstveno putovanjem po Sjevernoj Koreji. Možda bih najprije trebao objasniti kako se jedan roman, književna fikcija, našao u preporukama pop-znanosti, koje su obično publicistika. Razlog je taj što ‘Zemlja jutarnje tišine’ tako očito ima ono što mnoga znanstveno-popularizacijska djela nemaju, a što bi trebala imati: jasan poziv da se sve kritički propituje. Osim iskustvima s brojnih putovanja, Marić je bio nadahnut mnogim filmovima, distopijskim klasicima poput Orwella, Huxleyja, Bradburyja, Zamjatina te socijalno angažiranim velikim piscima poput Krleže. Rezultat je impresivan.

Saša Ceci: Blesimetar Drugi – Šest godina stariji, nimalo pametniji (In.Tri, Zagreb 2019.)

Fizičar, voditelj znanstvene emisije HRT-a ‘Treći element’, sindikalist, bloger, organizator ‘Skeptika u pubu’, sveučilišni nastavnik, popularizator fizike na Facebooku… Sve to u jednoj osobi je Saša Ceci. A Blesimetar je bio njegov blog u kojem nije mogao prešutjeti razne gluposti vezane uz pseudoznanost i društvene nepravde. Taj blog je kasnije postao knjiga ‘Blesimetar: iliti koliko je krivo biti u krivu’ (Kruzak, Zagreb 2013.). S obzirom na to da je izvor gluposti nepresušan i da Ceci nije izgubio entuzijazam da o njima piše, skupilo se tekstova i za drugu knjigu. Osim što su stilski bolje napisani, tekstovi ‘Blesimetra Drugog’ su osobniji i još angažiraniji. A dobili su i snažnu prosvjetiteljsku komponentu: Ceci je na društvenim mrežama počeo objašnjavati neke fizičke probleme i, sasvim očekivano, pokazalo se da je jako uspješan u tome. Neki od tih tekstova ušli su u drugu knjigu. Nisu samo poučni nego su i duhoviti i originalni. Za razliku od nekih tekstova iz ‘Astrofizike za ljude u žurbi’ koji jesu poučni, ali im fali malo duha. S obzirom na to da je Saša Ceci i autor i TV-voditelj, i da mu je idol iz mladosti također bio Carl Sagan, mogu reći da je on zapravo hrvatski Neil deGrasse Tyson. Samo mu se knjige, nažalost, ne prodaju u milijun primjeraka.