Irreversible Entanglements: Who Sent You? (International Anthem, 2020.)
Pjesnikinja/vokalistica Camae Ayewa najpoznatija je po projektu Moor Mother, agresivnoj kombinaciji hip-hopa i eksperimentalnog noisea. Njezin jazz band Irreversible Entanglements s glavnim projektom dijeli društvenu i političku angažiranost, kao i vokalni stil bliži slam poeziji negoli klasičnom repanju. No dok je česta zamjerka Moor Mother brza, nedovršena priroda pjesama koje uglavnom ne prelaze dvije minute trajanja, Irreversible Entanglements dišu kroz uigrani spoj kompozicije i improvizacije, a njihov organski spiritual jazz duboko informiran afričkim nasljeđem preciznije i jasnije pogađa teme rasizma, policijskog nasilja, nejednakosti šansi nego urbanija, abrazivnija i elektronskija varijanta Moor Mother. ‘Who Sent You?’ nastavlja se na sjajni lanjski EP ‘Homeless/Global’ i predstavlja jedno u nizu izvrsnih recentnih jazz izdanja koja pokazuju da je ova glazbena forma ne samo kreativno i dalje iznimno potentna, nego i da itekako može biti društveno aktualna i angažirana.
Shopping: All or Nothing (Fat Cat, 2020.)
Britanski postpunk trio Shopping skrenuo je pažnju izvrsnim trećim albumom ‘The Official Body’ iz 2018., a njihov plesni, poliritmični stil dosta duguje diskoidnijim bendovima prvog vala žanra poput The Slits, ESG ili Liquid Liquid, dok se zbog vokalnog stila gitaristice Rachel Aggs na razmeđu pjevanja i spoken worda mogu povući paralele i s kultnim škotskim bendom Life Without Buildings. ‘All or Nothing’ donosi nešto poliraniji zvuk u odnosu na prethodnika, no hipnotički stil koji proizlazi iz preplitanja instrumenata u mrežu melodija i ritmova sprečava bend da ode u druge vode. Osim postpunka, naglašeni ritam i ‘paučinaste’ gitarske dionice podsjećaju i na afričke glazbene stilove poput higlifea i afrobeata pa sve skupa ne prelazi u dosadu unatoč tome što su strukture pjesama jako slične. Tekstualno gledano, bend se pak minimalističkim, relativno apstraktnim urbanim stilom bavi postpunk temama – konzumerizmom, kontrolom, općenito životom u kapitalizmu. Ta kombinacija glazbe i teksta iznimno je efektna i nekako tipično britanska, no najbolja je kad izleti u čudnije vode poput ‘Follow Me’, nekoj vrsti ljubavne pjesme u kojoj Aggs zavodi nadzornu kameru.
Jay Electronica: A Written Testimony (Roc Nation, 2020.)
U godini potpuno neočekivanih događaja nenajavljeno se pojavio i dugoočekivani, barem desetak puta odgađani album Jaya Electronice. Naoko samozatajni reper iza sebe ima jedan mikstejp ‘Act I: Eternal Sunshine – The Pledge’ iz daleke 2007. i svega nekoliko singlova, od kojih ‘Exhibit C’ iz 2009. uživa kultni status. Time je uspio okupirati pažnju mnogih hip-hop utjecajnika, od kojih je Jay-Z očigledno najvažniji, jer ne samo da je trpio odgađanja i bacanja albuma u smeće nekoliko puta otkad je potpisao Electronicu za svoju izdavačku kuću Roc Nation, već i nepotpisan gostuje na većini od ovih deset pjesama. ‘A Written Testimony’ nije ostvarenje bez mana. Electronica svako malo ispaljuje Nation of Islam retoriku koja se u hip-hop uvukla tijekom devedesetih, a koja sa sobom vuče ogromne repove antisemitizma i homofobije. Jay-Z pak voli tu i tamo podsjetiti na to koliko je bogat. Ta kognitivna disonanca između načelne spiritualnosti i materijalnog shvaćanja svijeta proizvodi određenu dozu nelagode u slušatelja. Međutim, ono što spašava album od tog njegovog nesretnog tematskog okvira su fenomenalni onlineri, apstraktne igre riječi i općenito repanje obojice Jayeva nekoliko razina iznad srednjostrujaške konkurencije. Instrumentalno gledano, s psihodeličnim shvaćanjem boom bap tradicije, u pitanju je gotovo besprijekoran album koji ne mari za nikakve trendove. Ovo je i u dobrom i lošem smislu ostvarenje koje su njegovi autori napravili prije svega za svoj gušt, no to ne znači da u njemu ne može uživati i nekoliko različitih generacija hip-hop entuzijasta.
