Brutalno razaranje Gaze koje Izrael provodi posljednjih godinu dana sasvim očito za cilj ima ponajprije održati autokratski režim Benjamina Netanyahua na vlasti. Istodobno se sukob proširio i na Libanon, ali i ostatak regije. Tijekom tog razdoblja tema je ulazila i izlazila iz društvenog i popkulturnog fokusa, a skori izlazak novog albuma kanadskih instrumentalista Godspeed You! Black Emperor, nimalo suptilno naslovljenog "No Title as of 13 February 2024 28.340 Dead" potaknuo nas je da promotrimo kako su svjetski glazbenici reagirali na ove događaje, uzevši u obzir da su desetljećima upravo muzičari često najglasnije javnost podsjećali na razne ratove, razaranja, humanitarne i okolišne katastrofe.
Zbog složene prirode višedesetljetnog sukoba, kao i ogromnog društvenog, kulturnog i političkog utjecaja koji Izrael ima na svjetsku, a ponajviše američku javnost, masakr civilnog stanovništva u Gazi koji je uslijedio nakon Hamasovog napada lanjskog 7. listopada nije doživio velike liveaidovske reakcije. Još prije recentne eskalacije sukoba, izvođači poput Radioheada ili Nicka Cavea su se zbog odluke da održavaju koncerte u Izraelu našli pod kritikom inicijative Boycott, Divestment, Sanctions (BDS), nenasilnog pokreta koji promiče bojkot i ekonomske sankcije protiv Izraela. Cave se tada branio izjavom da "ne podržava izraelsku vlast, ali da je bojkot sramotan i kukavički", pozivajući se, dakako, na famoznu slobodu govora, faktički relativizirajući situaciju i izbjegavajući se odrediti prema njoj.
Izbjegavanje umjetnika da se odrede prema genocidu u Gazi i time dodaju svoj kulturni kapital pritiscima da se on zaustavi najočitiji je u SAD-u. Demokrati ne žele ni čuti za prekid naoružavanja Izraela i stidljivo upozoravaju Netanyahuov režim da bi, eto, možda ipak malo trebao pripaziti što i kako bombardira. Republikanci na čelu s Trumpom pak grcaju u naizgled nebuloznom, ali zapravo logičnom spoju cionizma i alt-righterstva kojem nije stran antisemitizam, pa stoga nije ni čudno da tek rijetki žele uhvatiti u ruke "vrući krumpir".
Vrijedi spomenuti i naš, ali loš primjer. Gostujući u Podcast Inkubatoru, hrvatski eurovizijski predstavnik Baby Lasagna, s podsmijehom je ispričao anegdotu o "histeričnoj" reakciji irske predstavnice Bambie Thug na ponašanje izraelskih medija tijekom Eurosonga u Malmöu
Tretman studenata tijekom propalestinskih prosvjeda na američkim sveučilištima, zabrana govora palestinskim govornicima na Demokratskoj konvenciji u kolovozu, kao i često relativiziranje stradanja u Gazi u tekstovima brojnih javnih intelektualaca u američkom i svjetskom tisku potvrđuju da šutnja možda nije "časna", ali je zasigurno taktički mudra. U tom svjetlu nije pretjerano čudno da je bedž inicijative Artist4Ceasefire – narančasta ruka unutar koje se nalazi crno srce na crvenoj pozadini – koji su neki umjetnici nosili na događajima poput dodjela Grammyja ili Oscara, u medijima ekspresno povezivan s linčevanjem dvaju IDF-ovih rezervista u Ramali 2000. godine. Dakle, poziv na prekid vatre tretira se kao čin antisemitizma.
Ne iznenađuje stoga ni da su najveće svjetske zvijezde poput Beyoncé ili Taylor Swift, koje inače nisu nesklone izražavanju mišljenja o raznim društvenim pitanjima, upadljivo ostale po strani, praćene glasnim negodovanjem dijela svojih fanova. Istina je da fanovske baze u suvremenom parasocijalnom dobu nameću apsolutno nerealne standarde svojim idolima, no isto tako je logično da uobičajeno posezanje za simbolima borbe za crnačka i ženska prava, što je posljednjih godina Beyoncé dosljedno činila, mora podcrtati dojam vrlo glasne tišine kad se jedna ovako velika tema preskače. S druge strane su se neočekivano istaknuli "apolitični" hedonisti poput Abela Tesfayea, poznatijeg kao The Weeknd, koji je više puta donirao višemiljunske donacije za humanitarnu pomoć Gazi. Inicijativu za primirje je potpisao i iz raznih razloga sve omraženiji Drake, dok je njegov moralizmu sklon rival Kendrick Lamar odlučio šutjeti, još jednom na zgražanje fanova. Ipak, vjerojatno nije nimalo slučajno da su i The Weeknd i Drake Kanađani, a time izloženi i drugačijoj političkoj klimi.
Kao jedan od neočekivano snažnih i artikuliranih glasova prometnuo se pak često ismijavani reper Macklemore, čija je pjesma "Hind's Hall" posvećena preminuloj palestinskoj djevojčici i propalestinskim studentima možda i najeksplicitnija osuda izraelskog režima koju je neki zapadni glazbenik artikulirao. Situacija je još jasnija kad su u pitanju irski glazbenici različitih razina popularnosti, u rasponu od nadolazećeg rap trija Kneecap pa do iznimno popularnog Hoziera, koji su svi podržali ideju slobodne Palestine u svojim javnim nastupima. Kad već šaramo svijetom, ovdje vrijedi spomenuti i naš, ali loš primjer. Gostujući u Podcast Inkubatoru, mnogima omiljeni hrvatski eurovizijski predstavnik Marko Purišić, poznatiji kao Baby Lasagna, s podsmijehom je ispričao anegdotu o "histeričnoj" reakciji irske predstavnice Bambie Thug na ponašanje izraelskih medija tijekom Eurosonga u Malmöu.
Kad bismo bili jako benevolentni, mogli bismo oprostiti Purišiću komentar iz pozicije neinformiranosti, ali godinu dana nakon početka genocida, više nitko nema pravo reći da temu ne razumije, da je neinformiran ili da ga ne zanima. Međutim, umjesto da barem šuti, Purišić loš dojam pojačava opisivanjem tuđeg emocionalnog angažmana kao "smiješnog deranja", nečeg posve neracionalnog. Nasuprot toj Purišićevoj reakciji, koja je savršena slika suvremene "apolitičnosti", stoji nedavni singl "Viva la Palestina" u kojem Frenkie i Krešo Bengalka svojim prepoznatljivim "buldožer" stilom isporučuju zanimljiv miks nacionalističkih i propalestinskih motiva.
Odmaknemo li se od dimenzije geografije i uzmemo u obzir snagu kulturnog kapitala, veliki su uglavnom zakazali i propustili svoj glas upotrijebiti za amplifikaciju teme. Zato su tijekom cijelog ovog vremena najaktivniji "mali" glazbenici u raznim stilovima, od hardcore punka, preko eksperimentalne glazbe pa do techna. Bandcamp je prepun kompilacija s nazivima poput "A Homeland Denied: A Compilation for the Palestinian Liberation", "Enough!", "Bologna for Palestine", "For Palestine" i "Resist Colonial Power By Any Means Necessary", kojima afirmirani i manje afirmirani izvođači iz svih krajeva svijeta pokušavaju ne samo prikupiti kakva-takva novčana sredstva za pomoć Palestini, nego uspijevaju različitim, ali redovito intenzivnim stilskim sredstvima sonično prikazati situaciju i atmosferu koja je okružuje. Zanimljivo, na većini ovih maratonskih albuma jako je malo riječi, osim ponekog spoken worda ili istrgnutog citata. Umjesto njih, glazbenice i glazbenici se za prenošenje osjećaja oslanjaju primarno na glazbu i zvukove kojima ne nedostaje evokativnosti i emocionalne snage.
Koliko se god sve to činilo malo, banalno i uzaludno, svaka gesta, svaki cent i svaki euro namijenjen humanitarnoj pomoći je važan zato što je njeno dostavljanje u velikoj mjeri otežano. Odustati od ideje da se može, treba i želi pomoći na bilo koji dostupan način znači odustati od najelementarnije razine humanosti. Žalosti stoga čitati komentare na društvenim mrežama i portalima koji omalovažavaju uspjeh nedavnog humanitarnog koncerta za Gazu održanog u zagrebačkoj Močvari optužbama poput one da "budale skupljaju novce za Hamas". Žalosti, ali ne iznenađuje, uzevši u obzir mainstream odnos prema ovoj temi. Organizatori su više puta javno govorili o tome koliko im je bilo teško naći bendove i izvođače spremne sudjelovati na ovom događaju. Čitajući ovakve reakcije, oklijevanje i strah za možebitnu budućnost karijere ne čudi, no kako kaže tekst pjesme Sare Renar, jedne od sudionica spomenutog događanja, "na kraju ostaje samo tišina". Pitanje je samo tko je, a tko nije spreman s njom živjeti.
