Chelsea Wolfe, Hiss Spun (Sargent House, 2017.)
Kantautorica Chelsea Wolfe voli mijenjati zvuk iz albuma u album pa je tako red došao i na njeno najžešće izdanje dosad. U produkciji sveprisutnog metal producenta Kurta Balloua, ‘Hiss Spun’ podjednako vuče na doom-metal koliko i na alter-rock devedesetih koji je, ispostavlja se, jedina stalna točka inspiracije u njenoj glazbi. Preko spore, ali intenzivne glazbene podloge često oslonjene na prokušanu dinamiku tiho – glasno – tiho ukazuje se prepoznatljivi ‘duholiki’ vokal koji stvara osjećaj koherentnog narativa. Singlovi poput ‘16 Psyche’ i ‘Vex’ iskaču iz cjeline eksplozivnim refrenima, no kompletna zvučna slika je monolitna, atmosferična i prepoznatljivo obojena tamnom teškom melodramom. Dijeleći osjećaj za afektirane, pretjerane emocije sa šok-ikonama poput Marilyna Mansona, ali i sklonost detaljiziranim pripovjedačkim goth-minijaturama poput kolega joj po turnejama Deafheaven, Chelsea Wolf ovdje svjesno stvara glazbu koja često prelazi granicu konvencionalno definiranog dobrog ukusa. U tom smislu ‘Hiss Spun’ je svojim bombastičnim zvukovnim dizajnom miljama daleko od suptilnog folka ranijih izdanja poput ‘Unknown Rooms: A Collection of Acoustic Songs’. Ipak, cijela ta gotička drama sjajno pristaje i vokalnom stilu i pjesmama koje su audio ekvivalent tjelesnog horora kakav naslovnica albuma efektno zaziva.
Milo, Who told you to think??!!?!?!?! (Ruby Yacht, 2017.)
‘Why’s your favorite rapper always bragging about her business acumen? Like we asked em? Like we asked em? Why’s your favorite rapper always babbling about his brand again?’ centralna je poruka trećeg albuma ovog dvadesetpetogodišnjeg underground repera. U svijetu aktualnog hip-hopa u kojem dominiraju naglašeno digitalizirane trap podloge i mrmljajući MC-jevi koji se bave gotovo isključivo bankovnim računima i medikamentima, Milov poetičan stil bogat literarnim nagovještajima i maštovitim igrama riječi gusto naslagan preko atmosferičnih jazzy instrumentala odudara ne samo od mainstreama nego i od većine undergrounda koji najčešće predstavlja siroviju verziju onoga što najbolje prolazi u srednjoj struji. Svjestan izoliranosti tog položaja, i sam Milo poručuje kako će naslov njegove biografije biti ‘Vjerojatno nisam reper za vas’. Na prvu će se ‘Who told you to think??!!?!?!?!’ ljubiteljima uličnijeg hip-hopa činiti kao nastavak backpackerskog intelektualiziranja aktualnog početkom dvijetisućitih, no opetovana slušanja otkrivaju promišljenog, imaginativnog MC-ja i producenta koji nije poseban samo po referencama na Jamesa Baldwina, Vladimira Nabokova ili Zadie Smith, nego prije svega po baratanju riječima i svojeglavom pristupu hip-hopu kao žanru koji je sposoban upiti daleko više stilova i utjecaja no što se čini pratimo li isključivo aktualne trendove.
Godspeed You! Black Emperor, Luciferian Towers (Constellation, 2017.)
‘Luciferian Towers’ ukupno je šesti, a treći ‘povratnički’ album kanadskog instrumentalnog kolektiva specijaliziranog za imaginacijom, kontekstom i porukama bogatu glazbu. Kao i dosadašnja ostvarenja, ‘Luciferian Towers’ soundtrack je vrlo aktualne apokalipse, a Godspeed su se profilirali u bend koji poruke vješto artikulira gotovo isključivo instrumentima. Tako je primjerice upotreba puhača koji zvuče kao mariachi okruženi napalmom jasan sonički mig u smjeru politika aktualnog američkog predsjednika, čak i više od znakovitih naslova poput ‘Bosses Hang’, ‘Undoing a Luciferian Towers’ i ‘Anthem for No State’ ili uobičajeno bombastičnih zahtjeva za ukidanjem granica i zatvorsko-industrijskog kompleksa priloženih u popratnom materijalu. Zaokružen na četrdesetak vrlo kompaktnih minuta, album nudi usavršeni zvukovni i emocionalni tobogan koji je bend prethodno testirao i kalio u živim nastupima. Glavna vrlina uvijek je ista i s vremenom sve izraženija – nevjerojatni dinamički raspon. Bez tihih dijelova koji strpljivo grade napetost, velike himničke teme poput središnjeg motiva u ‘Bosses Hang’ jednostavno ne bi imale jednak učinak. Godspeed tu značajku, za razliku od bezbroj postrock bendova, nikad ne zlorabe do besvijesti je razvlačeći u vježbama strpljenja, nego je pažljivo njeguju i razvijaju, iznova je usmjeravajući u novu, najčešće vrlo prigodnu metaforičku metu.
Protomartyr, Relatives in Descent (Domino, 2017.)
Četvrti album detroitskog postpunk benda Protomartyr rijedak je primjer uspješnog spoja poetičnosti i političnosti. Preko ekonomične glazbene podloge bubanj – bas – gitara frontman Joe Casey umornim baritonom šparta kroz pjesme pune osvrta na političke, društvene, ali i čisto egzistencijalne aspekte današnjice. Njegove lijepo sročene, ali mahom deprimirajuće riječi bend uokviruje podjednako sivim spektrom zvučne slike – propulzivnom ritam sekcijom i naizmjence čistim i oštrim tonovima gitara. Fraza ‘She is trying to reach you’ uokviruje početak i kraj albuma koji mahom tematizira strah – od starenja, kreativne blokade, budućnosti, političke klime, no najviše od nemogućnosti utvrđivanje opipljive istine. U razornoj završnici ‘Half Sister’ Casey deklamira: ‘Truth is the half sister / That will not be forgotten / Truth is the half sister / That will not forgive.’ Premda naizgled anakrono ispričan primarno jezikom britanskog postpunk undergrounda s kraja sedamdesetih, narativ ‘Relatives in Descent’ savršeno opisuje monokromnu sadašnjicu. Dimnjake tvornica zamijenili su roboti i aplikacije, a maligna ekonomska ideologija Margaret Thatcher odavno je metastazirala u permanentnu nesigurnost. U takvom kontekstu nije teško zamisliti da će zlokobne trube koje Casey spominje u uvodnoj ‘A Private Understanding’ nastaviti svirati još dugo poslije mandata aktualnog američkog predsjednika na kojeg se, između ostalog, i aludira.
LCD Soundsystem, American Dream (Columbia, 2017.)
Povratnički album Jamesa Murphyja i njegovih LCD Soundsystem prije svega je veliko ljubavno pismo New Yorku. Prepun širokih poteza i vođen neskrivenim naklonom osobnim herojima poput Suicidea, Talking Headsa, New Ordera i Bowieja, ‘American Dream’ uzima prostora koliko mu treba, čak i kad se čini da za to nema jasno definirane i opravdane potrebe. U deset pjesama na 74 minute našlo se mjesta za brojne ritmičko-repeticijske vježbe, ali i melankolično gorke Murphyjeve tekstove koji kao da nekim neimenovanim instancama poručuju da se kozmopolitski duh grada ne može slomiti. Od uvodne ‘Oh Baby’ do završne ‘Black Screen’, Murphy vješto plovi kroz nostalgiju, brojne pop-kulturne reference i anksioznost, stvarajući možda i definitivno djelo svoje zanimljive karijere. Vječno opsjednut amalgamima prošlosti, Murphy ovdje svjesno igra više na atmosferu nego na pjesme, makar i one u tom procesu nisu izostale. ‘American Dream’ rijedak je primjer albuma koji nije velik unatoč svojim manama nego baš zahvaljujući njima. Istina, Murphy ovdje neskriveno udovoljava vlastitom egu, što su mnogi kritičari i primijetili, no kao i u literarnom remek-djelu ‘Infinite Jest’ Davida Fostera Wallacea na čiju naslovnicu cover albuma svjesno ili nesvjesno upućuje, opseg putovanja daleko je važniji od snage njegovih dijelova, a opipljiva živost ovog albuma najbolje se očitava u njegovim brojnim amplitudama raspoloženja.
