The Who: The Who Sell Out (Super Deluxe) (UME/Polydor, 1967., 2021.)
U katalogu punom trijumfa i epskih koncepata, "Sell Out" zauzima neobično, ali utjecajno mjesto. Treći album The Who nastao je pod utjecajem kreativne blokade koju je gitarist i glavni autor Pete Townshend pretvorio u koncept. Danas su The Who najpoznatiji po rock operama "Tommy" i "Quadrophenia", kao i iznimno uspješnom "Who's Next" koji je također nastao na temeljima napuštene rock opere. No čak i za bend koji je toliko volio konceptualne ideje, suite i opere, "Sell Out" je neobična ideja. Album funkcionira kao spoj nepovezanih pjesama, posvete tada nedavno ugašenom piratskom radiju London, ali i parodije tek zahuktale konzumerističke kulture. Na novom peterostrukom deluxe izdanju puna širina ovog koncepta posebice dolazi do izražaja. Album ima nekoliko očitih favorita poput "Armenia City in the Sky", "I Can See For Miles" ili "Tattoo", no najsnažniji aspekt je zapravo ukupna cjelina. Pjesme su ispresijecane radijskim jinglovima i reklamama, no to samo doprinosi tijeku albuma. Premda je u osnovi proizvod vrhunca psihodelične i pop art ere, zahvaljujući tom aspektu "The Who Sell Out" možemo promatrati i kao proto hip-hop album, jer je hip-hop posebice u osamdesetima i devedesetima koristio skitove kako bi razbio tijek pjesama i dodatno pojasnio kontekst. "The Who Sell Out" ostaje neobičan iskorak u oblikovanju albumskog narativa, ali i dokaz da rock album ne mora biti tek obična nakupina pjesama, čak i kad nema veliku priču iza sebe.
Joni Mitchell: Blue/Blue 50 (Demos & Outtakes) (Reprise, 1971., 2021.)
Kad se 22. lipnja navršilo 50 godina od izlaska "Blue", četvrtog studijskog albuma Joni Mitchell, količina objavljenih tekstova bila je puno veća nego što to nalažu kurtoazne obljetničarske retrospektive rezervirane za ono što percipiramo kao važna ostvarenja. Gledano s čisto instrumentalnog stajališta, "Blue" je i danas omanje čudo. Mitchell koristi akustičnu gitaru više kao slikarsko platno na koje nanosi cijeli emocionalni spektar negoli kao šturu podlogu za klasičnu folk rock melodioznost. Govorimo li u okvirima njenih očiglednih uzora, Mitchell je više Miles Davis nego Bob Dylan. U tom smislu nepravedno je gledati "Blue" kao kanonsko ostvarenje ženskog kantautorstva, premda on to nedvojbeno jest. Emocionalna otvorenost ovog albuma nije nešto što se može zanemariti, zanijekati ili omalovažiti, no riječi i glas, koliko god bili važni, nisu presudni za nadnaravni dojam koji ostavlja ova glazba. Danas će i Taylor Swift i Lana Del Rey i gotovo svaki drugi izvođač ili izvođačica koji žele biti shvaćeni kao ozbiljni autori navesti Joni Mitchell kao uzor, no ne treba zaboraviti da su njeni alternativni štimovi na gitari natjerali i Sonic Youth da joj posvete pjesmu ili da je, od svih ljudi, Björk smatra uzorom "ekspresije ekstremnih ženskih emocija". "Blue" možete gledati kao kantautorski proizvod, no onda ćete propustiti vidjeti kakva se predivna, nesputana, nekonvencionalna i tekuća glazba može izvesti akustičnom gitarom, klavirom i nekoliko dodatnih instrumenata.
The Shins: Oh, Inverted World (20th Anniversary Reissue) (Sub Pop, 2001., 2021.)
Neobično je slušati ovaj debi dvadeset godina od izlaska i ne pomisliti na sve što je indie glazba u međuvremenu prošla, ponajprije u komercijalnom i percepcijskom smislu. Album je jednako šarmantan kao i po izlasku – kolekcija ugodnog lo-fi folk rocka ukrašenog lijepim vokalnim harmonijama, dobro proučenim s ploča s kraja šezdesetih. No sve što se događalo s albumom nakon njegovog izlaska zapravo predstavlja komprimiranu priču o komodifikaciji nezavisne glazbe. Za razliku od donekle slične, ali danas mahom zaboravljene prekooceanske priče "Quiet is The New Loud", glazba koju su na ovom album predstavili The Shins, odnosno glavni autor James Mercer, ostala je utjecajna do danas. Estetika koju je razvio na ranim pjesmama poput "Caring is Creepy", "New Slang" ili "Girl Inform Me" zvukovno je relativno jednostavna za kopiranje, a opet, za razliku od protagonista spomenutog QITNL poput Davida Graya ili Kings of Convenience, dovoljno specifična i zanimljiva te puna potisnutih tenzija koje kuljaju ispod prozračnog zvuka da ostavi dojam puno trajniji od jednog slušanja. Sasvim je jasno zašto su aktualne "chill hits" i "indie folk" playliste pune izvođača koji zvuče poput ovog albuma.
