Young Jesus: Welcome to Conceptual Beach (Saddle Creek, 2020.)
Jedan od osnovnih problema suvremenog indie rocka je pretjerana formulaičnost i nesklonost kreativnim rizicima. Young Jesus, čikaški bend s kalifornijskom adresom, nije jedan od takvih bendova. Njihov peti album ‘Welcome to Conceptual Beach’ neskriveno je ambiciozan i poprilično nepredvidljiv. Bend spaja mnoštvo vrlo raznolikih utjecaja u slobodno plutajuću, gotovo kolažnu cjelinu. Tragovi odrastanja tijekom nultih na čvrstoj midwest emo dijeti još se uvijek jasno čuju, ali se miješaju s utjecajima kozmičkog jazza Sun Ra i Alice Coltrane, iskrene i neskrivene ljubavi prema jam band eskapadama Grateful Dead i Dave Matthews Banda. Kad se u sve to umiješa vokal Johna Rossitera, u kojem se čuje utjecaj Jeffa Buckleyja i Anohni, dobijemo netipičnu mješavinu stilova koja se ne stidi zabrazditi u improvizacije i slobodne strukture. Tajna uspjeha ovog albuma jest što unatoč otvorenoj ambiciji i epskim nagnućima nikad ne djeluje naporno, agresivno ili neinspirirano. Dapače, svaka nagla promjena u dinamici, saksofonski solo ili dionica na klavijaturama čine se kao svjesna odluka članova benda, kao plod međusobnog komuniciranja kroz svirku. Takav fluidni, opušteni pristup čini i najpretencioznije ideje prijemčivima i lako razumljivima pa je album, unatoč trajanju i nepredvidljivim strukturama pjesama, iznimno lagano i zahvalno ostvarenje čije se vrline i dubina posebno otkrivaju kroz opetovana slušanja.
All Them Witches: Nothing as the Ideal (New West, 2020.)
Na slično nekonvencionalan način na koji Young Jesus pristupaju indie rocku, nešvilski trio All Them Witches pristupa počesto pretjerano ukočenom i predvidljivom stoner rocku. ‘Nothing as the Ideal’ njihov je šesti i možda najbolji album. All Them Witches ne robuju rifu kao centralnoj točki pjesme, što je pristup toliko često poguban za ovaj žanr, nego svoju glazbu postavljaju prije svega tako da atmosfera igra ulogu narativnog pokretača. Dodatni plus za bend je bešavno spajanje psihodeličnih i country utjecaja koji mu daju auru svojevrsne ‘americana verzije’ Pink Floyda. Toj usporedbi u prilog ide i činjenica da je ‘Nothing as the Ideal’ omeđen brojnim ambijentalnim umetcima koji slušatelje polako uvode u pjesme. Ne radi se o nepotrebnom popunjavanju minutaže, nego o građenju tenzija koje često izlaze izvan okvira klasičnog, grooveu orijentiranog stoner rocka. Najimpresivnije skladbe albuma prolaze kroz nekoliko različitih faza. Impresivna završnica ‘Rats in Ruin’, primjerice, počinje kao intimistička akustična balada, idealna za soundtrack neke od budućih sezona ‘Pravog detektiva’, potom se pretvara u naizgled nepovezani zvučni zid feedbacka i pronađenih zvukova, da bi se potom centralni melodijski motiv ponovno vratio u himničkoj stadionskoj varijanti koja polako ‘odlazi u crno’. Glazba idealna za kućno slušanje.
The Flaming Lips: American Head (Warner, 2020.)
Wayne Coyne i njegova družina ‘neustrašivih frikova’ često upadaju u zamke visokog koncepta. No povremeno im se, naizgled sasvim slučajno, dogodi da se taj koncept preklopi s jednako dojmljivim pjesmama. Prožet utjecajima posthippie psihodelije i countryja, za standarde ovog benda ovo je vrlo ‘prizemljen’ album. U osnovi polufiktivna autobiografija tematizira odrastanje u Oklahomi u sedamdesetima i djeluje kao zvučni ekvivalent filmovima Richarda Linklatera. Najveća je vrijednost albuma u lakoći kojom bend uspijeva povezati glazbene utjecaje iz djetinjstva, vlastito glazbeno nasljeđe te stvarne i fiktivne autobiografske događaje. ‘American Head’ još jednom potvrđuje Lipse kao jedinstvenu pojavu u svijetu alternativnog rocka posljednjih nekoliko desetljeća – bend izraženog pop-senzibiliteta, sklon apsurdističkim i eksperimentalnim praksama koje ga namjerno subvertiraju. Da su drugačije odigrali, The Flaming Lips su mogli imati puno veću i ‘normalniju’ karijeru. No da je tako, onda ne bi bilo nekoga tko bi napisao tako lijepu pjesmu o vlastitoj smrti poput ‘Mother Please Don’t Be Sad’.
