Phoebe Bridgers: Punisher (Dead Oceans, 2020.)

Drugi samostalni studijski album mlade kantautorice Phoebe Bridgers, poznate i po suradnjama s Lucy Dacus i Julien Baker u Boygenius te Conorom Obrestom u Better Oblivion Community Center, impresivna je kolekcija atmosferičnih folk pjesama. ‘Punisher’ zvuči kao da je nesvjesno rađen da poprati ovu godinu jer njegova zavaravajuća sporost i stihovi fokusirani na svakodnevne detalje kao da skrivaju pužući napadaj panike. Za razliku od većine na folk naslonjenih kantautora, Bridgers ovdje jako puno polaže na produkciju i dizajn zvuka. Pjesme su jednostavne strukturom, ali bogate teksturalnim detaljima, aranžerskim i instrumentalnim umecima koji komplimentiraju tematiku i proširuju njihovu atmosferu. ‘Punisher’ je prekrasna, suptilna i iznad svega melankolična ploča koja na trenutke podsjeća na pažljivo suzdržanu tugu jednog od njezinih kantautorskih heroja, neprežaljenog Elliotta Smitha. Baš kao i on ili kolegice i kolega iz spomenutih projekata, Bridgers stvara izrazito lijepu i ugodnu atmosferu. To istovremeno ne znači i lagano slušanje jer apsolutno svaka sekunda zrači ogromnim, premda pažljivo balansiranim emocionalnim nabojem.

Christian Lee Hutson: Beginners (Anti, 2020.)

Kantautor Christian Lee Hutson izdao je dva slabo zapažena samostalna albuma početkom desetih. Krajem desetljeća je ponovno izronio kao koautor, producent i instrumentalist na albumima spomenutih projekata Boygenius i Better Oblivion Community Center čija je Phoebe Bridgers i producirala ovaj album. Prva stvar koju ćete zapaziti kod ‘Beginners’ je neobična sličnost Hutsonova glasa s onim Paula Simona. No pjesme na ‘Beginners’ daleko su od poletnosti Simonovih najpoznatijih radova. Prije bi ih se zbog izvrsnih gudačkih aranžmana Nathaniela Walcotta iz Bright Eyes moglo opisati kao kombinaciju kasnih The Beatles i Sufjana Stevensa. Sve navedeno ne znači da Hutson ne posjeduje vlastiti autorski rukopis. Dapače, ove reference više opisuju atmosferu i estetiku negoli očigledno duboko osobnu tematiku samih pjesama. Ispod svih tih delikatnih, ali bogatih i očigledno promišljenih aranžmana kriju se lijepa fingerpicking gitara i niz stihova koji nude kroniku malih životnih situacija. ‘Beginners’ nije tip albuma koji će ikome promijeniti život, no tim je zapravo životniji. Mali album o malim stvarima za male živote. Taman.

Bob Dylan: Rough and Rowdy Ways (Columbia, 2020.)

Baš kad se učinilo da će Bob Dylan karijeru završiti bez još jednog albuma originalnog materijala, ukazao se ‘Rough and Rowdy Ways’, njegov prvi album autorskih pjesama još od 2012. U međuvremenu je izdao tri albuma obrada pjesama koje je u pedesetima proslavio Frank Sinatra i taj potez je imao dozu suptilnog metahumora. Kao da je Dylan itekako svjestan kakvu reputaciju ima njegov glas, pogotovo u novije vrijeme, pa je tim činom poručio da namjerno obrađuje pjesme koje je proslavio baš legendarni Glas. Na ‘Rough and Rowdy Ways’ taj moment metahumora nije nestao, dapače, možda je još naglašeniji. Nije, naravno, prvi put da Dylanove pjesme sadrže brojne reference na književnost, glazbu, film ili povijesne događaje, no ovdje se snažnije osjeti da autor kroz crni humor važe vlastitu povijesnu ulogu. Za divno čudo, album nikad ne skreće u nesvjesni egotrip, nego funkcionira, pogotovo u briljantnoj sedamnaestminutnoj ‘Murder Most Foul’, kao svojevrsni rekvijem za popularnu kulturu dvadesetog stoljeća. S obzirom na sva aktualna događanja, čini se da taj čin simboličkog opraštanja jedne od najvećih figura baby boom generacije od njezinog kulturnog utjecaja nije mogao stići u bolje vrijeme.