Osamsto šezdeset i petog dana od razornog potresa život većeg broja stanovnika Banije i dalje se svodi na kontejnere. U njima noće gotovo svi čije kuće imaju crvenu naljepnicu. Dane, ako im vremenski uvjeti to dopuštaju, provode pod otvorenim nebom. Ili u improviziranim kuhinjama, sklapanima u ostacima nekadašnjih gospodarskih i stambenih objekata, gdje spremaju hranu i griju se na vlastitu odgovornost. Tako je i sa šesteročlanom obitelj Dragić iz Moštanice kraj Petrinje. Zaklon od kiše pružili su nam u šupi, jedinom objektu u njihovom dvorištu koji je ostao čitav. Unutra se pored peći na drva grije ovčarka Maša. U istoj prostoriji razgovarali smo i za vrijeme našeg prošlog posjeta. No za razliku od tog svibnja 2021., kada je među Dragićima prevladavala nervoza zbog neizvjesnosti oko obnove, sada, dvije godine kasnije, s nama dijele dobre vijesti – u narednim mjesecima trebali bi se preseliti u novu kuću koju im je država počela graditi krajem 2022.

- Digli su je na mjestu stare. Tu su negdje i veličinom, oko 85 kvadrata, samo je drugačiji raspored soba. Al' neka. Kakva je, takva je, bit će dobra, govori Zoran Dragić dok s prozora šupe mjerkamo friško uzidanu jednokatnicu s potkrovljem.

Zbog djece nam je i najvažnije da se što prije sklonimo iz kontejnera. U zadnje vrijeme su postali boležljivi. Čas im je začepljen nos, čas temperatura, stalno je nešto. Cijelu ovu zimu su valjda samo jedan tjedan dana bili zdravi, govori Danijela Dragić

Pošto nam je zadnji put rekao kako želi da mu svaka buduća kuća ima limeni krov i željezne deke, zanima nas je li zadovoljan novogradnjom.

- Jesam. Ima željeza za dva sela, kao atomsko sklonište je. Znam jer sam se s radnicima penjao gore, pazio na svako zavrtanje žice. Baš je dobro građena, bit će sigurna. Samo da se još ubrzaju završni radovi, odgovara 46-godišnji Zoran koji je zaposlen kao vozač u jednoj sisačkoj firmi.

Otkriva nam da su djed i baka, odnosno njegov otac Miloš i majka Radojka, već zakaparili sobu. Njihova će biti prva do ulaznih vrata. Useljenju se najviše vesele osmogodišnji Vasilije i šestogodišnja Vasilisa.

- Zbog djece nam je i najvažnije da se što prije sklonimo iz kontejnera. U zadnje vrijeme su postali boležljivi. Čas im je začepljen nos, čas temperatura, stalno je nešto. Cijelu ovu zimu su valjda samo jedan tjedan dana bili zdravi, govori Zoranova supruga Danijela.

- Pao im je imunitet. Bili su daleko otporniji u staroj kući gdje smo ložili na drva. Grijanje u kontejneru je katastrofa, nije to ona toplina na kakvu su navikli, nastavlja Zoran.

Pošto radnici još trebaju provesti dio instalacija, srediti unutarnje zidove, postaviti podove, dimnjake i fasadu, Dragići ne znaju kada će se useliti u novu kuću, jednu od ukupno 135 koliko ih se u sklopu državne obnove trenutno gradi na Baniji. Prema istim podacima, koje je nedavno u Saboru iznio novi-stari ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić, od 29. prosinca 2020., odnosno najrazornijeg potresa, do danas je nanovo sagrađeno 30 kuća. A od 8.822 zahtjeva za nekonstrukcijskom obnovom, koja podrazumijeva manje zahtjevne popravke, zasad je riješeno nešto više od polovice. U izgradnji je i 308 stanova raspoređenih u ukupno 20 zgrada. Njih osam, koliko ih gradi u širem centru Petrinje, obišli smo i uvjerili se da radovi na unutarnjem uređenju ne prestaju ni uslijed velikih kiša. Loši vremenski uvjeti ipak su usporili radove po selima te zahtjevnije poslove u staroj petrinjskoj jezgri, gdje veći broj urušenih objekata nosi oznaku zaštićenog kulturnog dobra.

Dejan i Smilja Vrga (Foto: Tamara Opačić)

U razgovoru s lokalcima doznajemo da je nedavnim objedinjavanjem zakona i djelomičnim pojednostavljivanjem procedure, uz uvođenje novih mjera donekle ubrzan proces obnove. Međutim, i dalje su nezadovoljni tempom sanacije privatnih kuća te ne vjeruju ministrovim najavama da će ih većina biti obnovljena u naredne dvije i pol do tri godine. Ne impresionira ih ni Bačićeva prošlotjedna objava da su 50 dana prije isteka zadanog roka iskorištena sva sredstva europskog Fonda solidarnosti namijenjena Baniji te da su na građevinskim poslovima trenutno angažirane 204 firme i 10 tisuća ranika.

- Koliko ljudi moraju imati strpljenja i živaca da izdrže sve to. U međuvremenu ih je puno otišlo na onaj svijet. Oboljeli su, iz kontejnera i svakakvih straćara završili u bolnici i više se nikada nisu vratili. A kuće ostale srušene, kaže Zoran Dragić.

- Je li bilo iseljavanja, pitamo ga.

- Nitko nije htio ići odavde.

- Kako to?

- Zbog tih zidova smo se vratili iz izbjeglištva. Dolazio sam tu, obnavljao, ponovno se uselio, oženio se, dobio djecu i onda nakon svega potres. Tuga mi je. Imao sam ponuda za Slavoniju, za Zagreb, u Beograd su me čak vraćali. Ali ne ide, razumiješ li me? Tako je s većinom. Neće nikuda. Bit će nam strano i kad uđemo u novu kuću, ali barem smo u svojoj avliji, odgovara Zoran.

- Prihvatili smo situaciju takva kakva je, očekujemo da sve to bude što prije gotovo. Ne samo nama nego svima koji su još na čekanju, dodaje Danijela.

- Izluđuju narod. Ljude sad iz crvenih vraćaju u žute naljepnice. To je strašna stvar. Kažu, mogli su nešto sami početi poduzimati, okrenuti se samoobnovi. Istina, ti po novome za samoobnovu ne moraš uložiti ni centa iz vlastitog džepa, sve država plaća, ali koga da sad uzmeš od izvođača radova? To su sve labilne firme, zatvaraju se, nemaju ni toliko ljudstva, a i komplicirano je, objašnjava Zoran.

Jednom sam se uvukla u krevet i zamotala nekom jaknom koja ima vunenu podstavu. A ono kad je počelo tresi, ja se nikako iskobeljati iz toga. Ala majko. Pa ne ide i ne ide. I dok sam ja to napravila, ono prestalo, priča nam Anđelija Čučković

Od samoobnove je nedavno odustao bračni par Mile i Smilja Vrga, jedini stalni stanovnici Donje Pastuše. Već su bili predali zahtjev, ali su se predomislili i odlučili uzeti zamjensku kuću. Mogu birati useljivu, tj. sa zelenom naljepnicom na području Sisačko-moslavačke županije i otkupiti je sredstvima države u iznosu od oko 75 tisuća eura, a na kraju su se odlučili za Petrinju. Da budu bliže djeci. U njihovom dvorištu u Pastuši, u kojem su i dalje vidljive posljedice katastrofe, zatičemo građevinare koji snimaju razrušenu kuću. Snimke su im potrebne kako bi mogli napraviti završni nalaz za rušenje po život opasne skalamerije i osiguranje zamjenskog objekta.

- Htjeli bi da nam naprave kuću na selu jer smo se tu navikli. Ali kako ćemo kada umre jedno od nas, sami smo, tumači 64-godišnja Smilja.

Vrge, koje drže veliki OPG, u potresu su ostali bez gotovo svih nekretnina. Uz kuću su stradali prateći gospodarski objekti, štala, dio alata i jedna krava. Sačuvan je samo svinjac i dvije prostorije koje su im ranije služile kao neka vrsta ljetne kuhinje. Zahtjev za obnovu, odnosno rušenje kuće predali su početkom travnja 2021., a inženjeri iz Zagreba, prisjeća se Dejan, Smiljin i Milin sin koji s familijom inače živi u Petrinji, prvi put su ih obišli prije dva mjeseca.

- U međuvremenu nam nitko nije dolazio. Nešto se pokrenulo tek kada smo poslali požurnice, veli Dejan Vrga.

- Kakva su bila vaša očekivanja u početku, pitamo ih.

- Pošto je bilo raznih obećanja, mislio sam da će se sve to napraviti u mjesec dana – kaže Dejan kroz smijeh.

- Sve to je bila laž, dovikuje Smilja iz susjedne prostorije, gdje nam za šporetom kuha kavu.

Bilo bi i gore da se Dejan u međuvremenu nije prijavio na natječaj Ministarstva poljoprivrede i ostvario pravo na bespovratna sredstava za obnovu štale i dijela pratećih objekata.

- Dobio sam odluku, ali još nema para. Moram kupiti materijal i sam pronaći izvođače radova, ništa se ne smije trošiti nenamjenski, tumači Dejan Vrga dok uz kavu pripaljuje novu cigaretu.

Znalački barata nazivima mjera i najavljuje da će se prijaviti na još jednu, ali ga zbog cijena materijala koje su odletjele u nebo brine hoće li mu ostvarena sredstva biti dovoljna da pokrije sve troškove. Zanima nas je li se bilo teško prijaviti na natječaj.

- Nije, ali je problem što nas ti koji rade projekte u Petrinji dobro muzu. Samo sam za elaborat i papire dao 3.000 eura, a bilo je pitanje hoću li uopće dobiti ta sredstva. Koriste svaku priliku i baš nas gule. Sada sam našao jednog iz Županje koji mi ništa nije tražio unaprijed. Ako dobijem, dobro i meni i njemu, a ako ne, nikom ništa.

Dejan zbog prirode posla obilazi i okolna poljoprivredna gospodarstva. Potvrđuje nam da državna obnova nešto napreduje, ali vrlo sporo. Nema, kaže, ni samoobnove.

- To su samo priče, ja nisam još vidio da je itko krenuo s tim…

- A novi ministar neki dan tvrdi da će sve kuće biti gotove najkasnije za tri godine – prekida ga Smilja.

- Ma nema od toga ništa, uzvraća Dejan.

Milan Kosanović (Foto: Tamara Opačić)

Razgovor o iznevjerenim obećanjima nastavljamo u Donjoj Bačugi, gdje nas je u kući sa žutom naljepnicom ugostio penzioner Milan Kosanović. Uvodi nas u sobu u kojoj ga je prije dvije i pol godine zatekao potres. Tragovi oštećenja najvidljiviju su na zidu kraj uredno složenog kreveta iznad kojeg je Milan zakucao kartu Banije i Korduna te kalendar za 2023. godinu.

- Otišla su dva dimnjaka, kuća se pomjerila prema dole, vrata se više ne mogu zatvoriti, u jednom uglu se poznaje streha, a ispucali su i zidovi. Rekli su mi da je to za konstrukcijsku obnovu, a to znači da kuću ne bi rušili nego obnavljali, nekako sve to zalijepili. Da li se to može ili ne može, ja ne znam, govori Milan.

Pred nas iznosi dva dokumenta. Jedan koji potvrđuju da je zahtjev za obnovu svoje kuće predao 26. listopada 2021. i drugi kojem je nešto ranije, u ime susjeda koji inače živi u Srbiji, zatražio uklanjanje po život opasne ruševine.

- I otad ništa. Skoro sam bio dolje u petrinjskom uredu. Pitam ih gdje su, a oni mi vele "kad dođemo, doći ćemo". Shvaćam da imaju posla i da ne mogu sve znati, ali tu u Bačugi ima nas sve deset, petnaest kuća što znači da su to mogli riješiti u kratko vrijeme, veli naš domaćin.

Anđelija Čučković (Foto: Tamara Opačić)

Trenutno u selu, kaže, država obnavlja dvije kuće, a ima i par familija koje su dobile drvene kućice iz austrijskih donacija. Njemu je dodijeljen kontejner, ali i dalje spava u kući. Tamo nam se uskoro pridružuje Anđelija Čučković, vlasnica crvene naljepnice i Milanova prva susjeda. Pošto i dalje zna zatresti, pitamo ih da li se boje.

- Ja ne. Samo se važno dobro skloniti. Recimo, pod štok, odgovara on.

- Meni odmah noge otkažu, iskreno će Anđelija.

- Jednom sam se uvukla u krevet i zamotala nekom jaknom koja ima vunenu podstavu. A ono kad je počelo tresi, ja se nikako iskobeljati iz toga. Ala majko. Pa ne ide i ne ide. I dok sam ja to napravila, ono prestalo, dodaje nositeljica stanarskog prava koja je do rata živjela u Petrinji.

Nakon povratka iz izbjeglištva država ju je smjestila u kuću do Milanove koju je njegove sestra ranije prodala APN-u. Pošto je kuća teško oštećena u potresu, Anđeliji su spominjali mogućnost preseljenja u Glinu. Ali ona želi ostati u Donjoj Bačugi, gdje posljednje dvije i pol godine živi u kontejneru.

- Najvažnije mi je da unutra imam sanitarni čvor i toplu vodu. Ali da je nezgodno, nezgodno je. Ljeti je strašno vruće, zimi ga je teško zagrijati, a kada pada kiša, cijeli zvoni. I tijesno je, nemam više gdje sa stvarima pa moram ulaziti u kuću kad mi nešto zatreba.

Anđelija Čučković zbog toga se nada se će država što prije sanirati dodijeljenu joj nekretninu. No ni ona nema iluzija da će cjelokupna obnova biti gotova kroz naredno trogodišnje razdoblje.

- Nema šanse, tvrdi.

- Pa i ne može biti kad su tako puno zaostali. Oni prethodni ministri, koliko ih je bilo, tri-četiri, to ništa nije uradilo. Tako sam i ja mogao biti ministar. Ne samo ja nego svi mi u ovoj prostoriji. Sad se, kao, nešto kreće, nastavlja Milan.

- Ovo je, uostalom, predizborna godina, domećemo na rastanku.

- Eto, sve ste rekli. To je to, uzvraća on.