Preko mnogih nedaća što su se stuštile na sve slabija pleća Ljubice Grubić iz Brijega, zaselka zabačene banijske Moštanice, ta je 77-godišnja starica uspijevala prijeći. No jedna je danas muči čak i više od sjećanja na ratne strahote, bježaniju, potres, boleštine i svakodnevnu neimaštinu.
- Stislo je mene, moj sinko, sa svih strana, ali nekako prepinjem, ni sama ne znam kako. Moglo je biti i gore, sve si nekako mislim. Sad me ipak najviše žuljaju one četiri plastične kante za smeće poslagane tamo gore po bojama: zelena i smeđa, plava i žuta. Dovezli ih prije godinu dana k'o da sam nekakvo poduzeće, pa sad zjape prazne jer ja nikakvog smeća nemam: ljuske od krumpira i luka, lupine jaja i pokoji komadićak buđavoga kruha ionako pokljucaju kokoši ili kakva druga šumska živina, a papirnata ambalaža završi u peći. Znaju to i smetlari, pa više ne dolaze, samo svakog mjeseca ispostave uplatnicu na 50 kuna ili tih nekih eura, vrag će ga znati – jada nam se Ljubica. Pokraj njene kuće postavljeno je pravo reciklažno dvorište za odvajanje otpada, iako u ovom zaseoku ima samo troje stanovnika. Inače, Ljubičin je suprug Slavko umro još prije pedesetak godina, a kći Radmila s obitelji živi u Banovcima kraj Beograda još od osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Nije nas lako srušiti, od čvrstog smo mi materijala sazdane. Porazbijali se u potresu tanjuri i čaše, razletio se kredenac, isprevrtali stolci, raspucali zidovi u prizemlju, ali i kuća i ja ostadosmo čitave, kaže 77-godišnja Ljubica
Naša se sugovornica već četiri desetljeća snalazi sama najbolje što umije: nakon povratka iz Srbije primala je skromnu socijalnu pomoć u iznosu 1.250 kuna, a onda je ostvarila pravo na poljoprivrednu mirovinu čiji je iznos tek s vremenom 'narastao' do mjere da se izjednačio sa socijalom. Zašto su je prebacili na mirovinu koja je zapravo nepovoljnija od socijalne pomoći jer je s njome izgubila pravo na neke druge 'privilegije', ni samoj joj nije jasno. Centar za socijalnu skrb znao bi joj prije platiti pokoji račun, tu i tamo bi sjela kakva jednokratna pomoć ili paket s hranom, no otkako stiže penzija za sve to mora izdvajati sama. Pa i za odvoz tog smeća kojeg zapravo nema.
- Taman sam, uvodeći strogu štednju, prihvatila nova primanja i nova pravila, kad puče taj vražji potres! Bila sam u kući kad je zatreslo, no na svu je sreću kat sagrađen od drveta pa se sve samo dobrano zaljuljalo i zaškripalo. Dobra je to kuća, dolje kamen a gore drvo, pravo po banijski. Podignuta je 1946., piše na jednoj gredi, dakle točno kad sam se rodila. Nije nas lako srušiti, od čvrstog smo mi materijala sazdane. Porazbijali se u potresu tanjuri i čaše, razletio se kredenac, isprevrtali stolci, raspucali zidovi u prizemlju, ali i kuća i ja ostadosmo cijele. No nikada nitko poslije toga nije došao ovamo vidjeti što je sa mnom i mojim domom, ni statičari ni majstori. Samo je Saša Umićević, pop iz Petrinje, odmah stigao i sve poslikao. Molim vas, spomenite da me on inače često obilazi i pomaže mi kolikogod može. Jednom mi je donio velik paket s hranom i drugim potrepštinama, a od socijalne službe ni traga ni glasa, kao da ne postojim. Hvala našem Saši gdje čuo i ne čuo – prisjeća se Ljubica banijske katastrofe čije se posljedice još osjećaju.
Tako i njoj Crveni križ svakoga dana osim subote i nedjelje dostavlja ručak, a to joj doista puno znači: do prve trgovine, one u Blinji, ima više od tri kilometra, koliko je starici načetih kukova teško prijeći, čak i kad se podupire štapom. A i skromna bi primanja teško podnijela češću kupovinu.
Reciklažno dvorište usred pustoši
Olujna su je vremena sredinom devedesetih nanijela u Rumu, gdje nikada prije nije bila. Još su je u Moštanici utovarili u komšijin traktor, pa ju onda s drugim izbjeglim nesretnicima u Rumi smjestili u nekakve klimave kolibe s još rasklimanijim željeznim krevetima na kat. Izdržala je nekako dvije godine, pa se vratila u svoj zaselak.
- Požalila sam što sam bježala čim sam se vratila: zatekla sam jednu ženu koja nije odlazila, pa mi je kazala da nikakvih problema nije bilo, da je od vojske i države čak hranu dobivala. Pa 'ajde ti sad znaj što je trebalo tada učiniti – kaže nam Ljubica, koja je 1946. rođena u Brđanima Šamaričkim kraj Dvora. U moštaničkom se Brijegu, kamo je kao dvadesetogodišnja djevojka dolazila posjećivati udanu sestru, zaustavila radi ljubavi prema svom Slavku.
- Kad sam se preselila ovamo, sve je bilo živo: u tridesetak je kuća živjelo dvjestotinjak ljudi, a najviše je bilo djece i mladih. Živjeli smo svi u slozi, puno smo radili, ali smo se bogme i puno zabavljali. Našlo bi se vremena za prela i sijela! Danas nas je ovdje tek troje, uskoro nas neće biti ni toliko. Najgore od svega je što ni mi ne marimo jedno za drugo i što nitko nikome ne ide; kao da je u ljude s ratom ušao neki vrag, a i mnoge je kuće šuma već zauvijek progutala – tumači nam Ljubica. Pojašnjava kako u kraju oko Moštanice gotovo i nije bilo okućnice bez vinograda koje su ljudi okopavali i uredno održavali, pa se vinska burad po podrumima redovito punila plemenitim sokom od slatkoga grožđa. Danas ni traga vinu i vinogradarima, zaostala je možda tek pokoja hrastova bačva u kakvom urušenom podrumu, ostavljena da trune uz stare preše i 'dvoguze' flaše. Po povratku iz Moštanice svratismo u Petrinju prenijeti Ljubičine pozdrave Saši Umićeviću.
- Kadgod uhvatim vremena, odem do nje: posjećivao sam tu hrabru ženu i prije potresa, jer je bila sama i valjalo joj je pomoći. Sada joj je i zdravlje narušeno, pa se doista obradujem svaki put kad se uvjerim da se ipak koliko-toliko drži – zaključio je pravoslavni sveštenik.
