Razorni potres, magnitude 6,2 po Richteru, odnio je u utorak sedam života na Baniji, od čega je samo u Majskim Poljanama poginulo petero ljudi. Katastrofa je ovo malo mjesto - koje je prema popisu stanovništva 2011. brojalo tek 196 stanovnika, a primjerice 1931. godine njih 1378 - gurnulo na naslovnice novina. U selo, iz kojeg stanovništvo poput i iz ostalih banijskih područja decenijama odlazi, sjatio se sav državni vrh, „otkrivajući“ pritom oronulu infrastrukturu, zapuštene ceste, neobnovljene kuće koje je veliki zemljotres dokrajčio.

Na Staru godinu novinarska ekipa Novosti zaputila se na Baniju pokušavajući otkriti kakva je situacija u drugim selima, stiže li pomoć i kako se snalaze ljudi nakon nesreće koja ih je zatekla. O kakvim razmjerima nepogode se radi dovoljno govori prva procjena od čak tri milijarde kuna štete.

Većina ih je Novu godinu dočekala u autima – neki jer kuću više nemaju, drugi jer je u takvom stanju da se boje ući u nju, a treći iz straha da ih ne pokradu.

Najprije kratko ulazimo u Petrinju. Zgrade u centru označene su trakama, na cesti bageri i kamioni uklanjaju porušene crijepove i cigle. Osim radnika i novinara, ulice su prazne. Nailazimo na starijeg čovjeka. Kaže da je iz obližnjeg sela. Još je u stanju šoka, trese se, kaže kako mora natrag, jer je u kući ostavio nepokretnog oca od 83 godine.

Zoran Dragić živi u Moštanici sa suprugom Danielom, gluhonijemim roditeljima te sinom i kćerkom koja su jedina djeca u selu (Foto: Nikola Šolić)

Odlazimo dalje prema Donjem Klasniću. Putem nailazimo na punktove gdje se dijele voda, hrana i osnovne potrepštine. Na kraju sela, koje prema popisu iz 2011. ima 90 stanovnika, a prije rata četiri puta više, blatnjavim makadamom stižemo do kuće Zorana Šaponje. Stoji ispred kućnog praga, zajedno s troje djece - dvije curice i dječakom u dobi od 13, 12 i 9 godina. Supruga je otišla do agregata. Bez njega bili izgubljeni, jer struje još uvijek nema. Kuća je, kako se kaže, nalegla pa svi četvero spavaju u trošnom autu.

Nadamo se da ćemo dobiti kontejner. Rekli su nam da će doći, ali tko zna kako će to ići i tko će prvi dobiti, govori Zoran Šaponja

- Najveći je problem s klincima. Prebijaju se ko mačići u autu – priča nam Šaponja sa strepnjom u očima. Nada se da će dobiti neki kontejner ili barem agregat. Kuću ne želi napustiti, ima životnije – ovce i svinje, strah ga je da mu ih netko ne ukrade.

- Da ih ostavim, ne bi našao ništa – govori Zoran Šaponja. Uz auto je postavio ceradu, improvizirajući terasu. Na njoj stolić i stolica. Vješto se snašao, ali prehladno je da bi se sjelo. Sipi kiša, a javljaju da bi mogao pasti i snijeg. Starijoj curici pukao je patent na cipeli. Dok razgovaramo, stiže kamion s pomoći. Dijele hranu, deke, robu, a imaju i čizme broj 38. Bit će taman za curicu.

- Zahvalni smo svima, pomoć stalno dolazi. Ali nadamo se da ćemo dobiti kontejner. Rekli su nam da će doći, ali tko zna kako će to ići i tko će prvi dobiti – govori nam Šaponja. I mi se nadamo, pokušavamo dati nadu vijestima da su prvi već stigli u Majske Poljane i da ih 80 čeka razmještaj i da je njih 10 osigurao SNV.

Desetak minuta vožnje dalje dolazimo do Malog Gradca, naselja s 143 stanovnika, prije rata imalo ih 391. Na cesti nigdje nikog, tek jedan dječak. Pitamo gdje je kuća Željke Marčinko, zna je, ona vodi folklornu grupu, upućuje nas niz cestu. Dolazimo pred kuću, tamo je Željka sa suprugom Srećkom, djecom i suprugovim roditeljima. Kuća je oštećena, ali borave u njoj. Tijekom drugog potresa, Srećko je sa sinom i kćeri Leonom, 18-godišnjakinjom koja ide u školu u Zagrebu, bio u Petrinji kod roditelja. Popravljali su krov od prvog potresa.

- Ispred brata je pala cigla – priča nam Leona te pokazuje snimku potresa.

Stan u Petrinji u potpunosti je srušen pa su doveli baku i djeda kod sebe u Mali Gradac. Otac, 90 godina, još uvijek ništa ne govori, u šoku je.

- Sad smo opet bez ičega – kaže baka. Hrane imaju, stalno netko donosi. Svima su zahvalni. Struja je došla sinoć, vidjeli su da je napalo premijera, napalo Pupovca…

- Ne razumijem što je tim ljudima. Bilo me sram kad sam to čula – kaže Željka te dodaje kako su se u potresu svi ujedinili. Pozdravljamo ih, poželimo da iduća godina bude bolja, Željka se tek tad sjeti da je danas Stara godina. Odlazimo.

Prolazimo kroz Donju Bačugu, kuće su porušene, ne nailazimo na nikoga. Zidovi kuća su popucali, cigle otpale, iz jedne viri televizor i odjeća. Ispred kuće četiri psa čuvara. Pokraj druge isto nema nikoga, tek mali psić na pragu. Stižu volonteri, kažemo im da nema nikoga, jedna djevojka želi povesti psića sa sobom, drugi joj govore da ima hrane, da ga ostavi. Prepiru se, mi idemo dalje. Putem se mimoilazimo s brojnim automobilima, registracijske oznake od Makarske, Splita do Rijeke.

Nakon rata smo se skućili i pomoću Norvežana obnovili kuću. Sad opet nemamo ništa, kaže Zoran Dragić

Dolazimo u Moštanicu, 93 stanovnika, prije rata 270. Ispred doma kulture, koji čeka obnovu još od rata, nailazimo na Zorana Dragića. Jedan dio doma nedavno se krenuo obnavljati, skupili su nešto novca za materijal, ali je ispalo da bi bilo bolje da nisu ni to, jer je sada opet srušen.

Zoran Dragić živi sa suprugom Danielom, gluhonijemim roditeljima te sinom i kćerkom. Njih dvoje, stari šest i tri godine, jedina su djeca u selu. I njima je kuća srušena, krov uništen, zidovi ulegli. Spavaju u autu, a baka i djed u stražnjoj maloj prostoriji nadograđenoj uz kuću. Ulazimo unutra, zidovi su ulegli, dječja soba obojena u ljubičasto posve je napukla.

- To će se sve rušiti, može pasti bilo kad. Nakon rata smo se skućili i pomoću Norvežana obnovili kuću. Sad opet nemamo ništa. A šta ćeš – kaže nam Zoran.

Tko uopće spava?, odgovara nam protupitanjem Milivoj Popović iz Moštanice kad nas je zanimalo gdje je proveo noć (Foto: Nikola Šolić)

U kući pokraj Zoranove živi Milivoj Popović. Nalazimo ga u dvorištu. Sinoć je dobio struju, pitamo ga spava li u kući.

- Tko uopće spava? – odgovara.

- Svi smo na rubu. Osjetim srce kako mi srce stišće. Od zemlje sam poskočio kad je bio potres – priča nam, dodajući kako rat nije ništa prema ovome što je doživio.

Iz Moštanice idemo u Stražbenicu, 9 stanovnika prema popisu iz 2011. godine, a 126 prije rata. Prolazimo pokraj kuća, sve je obraslo, mnoge su zapuštene, nitko u njima ne živi. Pogađamo koja je od njih stradala u potresu, a koja je napuštena od prije. Ispred jedne nailazimo na Milana Pešuta. Stražnji zid je skoro otpao, krov se pomaknuo.

Milan Pešut iz Stražbenice, na kojeg je pao regal u potresu, kaže da se krov na kući pomaknuo i da je stražnji zid skoro otpao (Foto: Nikola Šolić)

Dan je već lagano na zalazu, pozdravljamo, idemo prema Glini. Pokraj ceste pred kućama ljudi pale vatre, okupljaju se. U Glini zastoj, oni koji su došli donijeti pomoć sada odlaze. Vratit će se sutra, preksutra, donijet će hranu, lijekove i potrepštine.

A onda više neće kročiti u ove krajeve. Zasad je hrane više nego dovoljno. Ljudima trebaju kontejneri u kojima mogu živjeti, skriti se od hladnoće, okupati se. Na povratku čitamo da se sprema nova pošiljka kontejnera i kamp-kućica. Mediji objavljuju i da u državnim zalihama ima 186 šatora, 144 stambena kontejnera te najmanje 15 agregata. Hoće li koji od njih doći do naših sugovornika i kada? Današnji dan proglašen je Danom žalosti. Malo to znači ljudima iz banijskih porušenih kuća, a pogotovo onima koji su izgubili svoje najmilije.