Ako nečiji mjesečni izdaci budu povećani za svega dvadesetak kuna mjesečno, a ta minorna suma čovjeka zabrinjava i ugrožava mu egzistenciju u tolikoj mjeri da gotovo i ne vidi izlaz, svakako da je voda došla do grla. Sumorna i tužna priča dolazi iz Malog Gradca, sela usred Banije, nedaleko Gline. Zorki Popari, vremešnoj i boležljivoj starici, nedavno je stigao novi račun za telefon, a umjesto ugovorenih 130 kuna mjesečno, iznos joj je povećan na 150 kuna.
Naime, nakon dvije godine ugovor je istekao, iz telekoma s kojim je bio sklopljen, nisu o tome obavijestili Zorku i predložili joj obnavljanje ugovora, već su jednostavno nastavili dalje slati račune, ali uvećane za 20 kuna. Uzalud danima Zorka naziva besplatni broj za pretplatnike, ali još nije uspjela s nekim razgovarati.
- Možete li uopće zamisliti kako ja živim kada je 20 kuna za mene veliki problem. Nekako sam još uspijevala podmiriti onih 130 kuna mjesečno i nikad nisam kasnila, ali sada ovaj novi račun jednostavno ne mogu platiti. Došlo mi je do grla. Vidite, moja poljoprivredna mirovina iznosi 900 kuna, a uplaćivala sam za nju doprinos punih 15 godina prije rata. Sve moje režije veće su od 500 kuna mjesečno, a to su kućarina, struja, TV, telefon, kojekakvi porezi i komunalne naknade. Svaki mjesec moram u ljekarni ostaviti 100 kuna za magnezij koji mi je potreban za liječenje, a ne izdaje se na recept, pa mi ostane jedva 300 kuna. Pažljivo ih raspodijelim na 30 dana i nekako se kotrljam s 10 kuna dnevno. Dok nije bilo programa pomoći Srpskog narodnog vijeća „Od vrata do vrata“ koji je zaživio nedavno, plaćala sam prijevoz taksistima i živjela sa 6 - 7 kuna dnevno. Eto, sad vidite zašto mi je onih 20 dodatnih kuna veliko kao kuća. Pa to je meni dva, tri dana života. Sada će biti vrlo teško preživjeti - žali se Zorka Popara.
Zorka je u evidenciji glinskog Centra za socijalnu skrb pa godišnje u dva navrata dobiva po 1.000 kuna za nabavku drva. Za taj novac može kupiti jedva 7 metara drva, nema dosta niti za njihovo piljenje ni cijepanje, što mora posebno platiti. Da bi se grijala cijele zime, potrebna su joj barem još tri metra. Nova godina još nije niti prošla, a već se gomila drva osjetno smanjila pa mora štedljivo ložiti, uglavnom se smrzavajući, kako bi se na postojećoj zalihi grijala do proljeća.
- Imam desetak kokošiju. S proljeća i ljeti zasadim nešto bašće i to vam je sva moja poljoprivreda. Ma, samo da imam novaca za još tri - četiri metra drva, ja bih bila sretna. Spremna sam još više gladovati samo da se ugrijem, ali, čini se, nije mi suđeno. Pod stare dane moram dane i noći drhtati od zime, sve štedeći. Nemam nikoga svoga pri ruci da mi malo pripomogne. Imam sina koji živi u Srbiji; imao je moždani udar, teško se oporavlja, živi teško jedva prepinjući dan za danom, nigdje ne radi, a meni se srce para što mu ne mogu pomoći. Ali kako, kad ne mogu pomoći ni sebi? Gorka ti je moja sudbina moj novinar, zlo i naopako. Nisu mi više ni drva najveća želja. Najveća želja mi je da mi sin poživi duže od mene i da me sahrani, ali strah me. Tko zna što i kako će biti - suznih očiju objašnjava nam.
Ma, samo da imam novaca za još tri - četiri metra drva, ja bih bila sretna. Spremna sam još više gladovati samo da se ugrijem, ali, čini se, nije mi suđeno
Davne 1963. godine Zorka Popara, koja je tada živjela u Velikom Gradcu, zaljubila se i udala za Đuru Poparu, došla živjeti kod njega u susjedni Mali Gradac i rodila sina Milana. Milan se oženio i živjeli su mirno, nikako u izobilju, ali svega je bilo taman dovoljno, sve do rata. U kolovozu 1995. su u traktor potrpali najnužnije i krenuli u nepoznato. Nakon brojnih peripetija završili su u Vojvodini, negdje kraj Sombora. Potucali su se po tuđim kućama i stanovima više od tri godine, svakodnevno radeći teške poslove, sve kako bi preživjeli. Sin je s obitelji otišao u Batajnicu, a Zorka i Đuro jedino su sanjali u povratku na Baniju. Uz pomoć UNHCR-a uspjeli su se vratiti u proljeće 1999. u Mali Gradac. Kuća je bila opljačkana, ali bili su sretni što su svoji na svome. Kad su se vratili u svoju kuću, međunarodne organizacije postavile su prozore i vrata, postavili peć i nešto namještaja. Od države su dobivali po 400 kuna mjesečno i nekako se moglo. Tek poslije Đurine smrti Zorki je određena mirovina, najprije 580 kuna mjesečno da bi do današnjeg dana narasla na cijelih 900 kuna. Radost nije dugo trajala. Sljedeće godine Đuro se teško razbolio i preminuo. Tako već punih 20 godina Zorka prepinje sama. U međuvremenu sin Milan, teško bolestan, ostao je bez posla pa sa suprugom i dvoje djece također jedva preživljava.
- Kad smo se vratili, navalili smo raditi da opljačkanu i devastiranu kuću dovedemo u red. Zasukali smo rukave, zametnuli smo nešto stoke, počeli obrađivati zapuštene njive i bašću pa je krenulo, iz dana u dan, sve bolje. Ali, vrag ne spava. Đuro je dobio tešku bolest i vrlo brzo umro. E, vidiš, tog dana sam skoro umrla i ja. Od tada se borim kako znam i umijem, ne misleći niti trenutka na sebe već na mog jedinca Milana koji tamo daleko, u Batajnici, muči tešku muku. Nekako sam otvrdnula, ne pamtim kada sam se zadnju put nasmijala ili bila sretna. Evo božićno je doba, pa Nova godina, pa će i Uskrs, ali sve to nekako prolazi kraj mene već dvadeset godina i ne dodiruje me - kaže nam Zorka Popara.
Odnedavno je na Baniji zaživio već spomenuti program „Od vrata do vrata“, pa vremešni i boležljivi povratnici više ne moraju plaćati taksiste ili moljakati susjede da ih odvezu u grad liječniku, trgovinu, banku. Za sve njih to je nemjerljiva pomoć, a posebno za Zorku Poparu, hrabru, boležljivu i usamljenu staricu, majku kojoj je i 20 kuna povećanja troškova za telefon, gotovo nerješiv problem.
(Reportaža je napisana i u štampanom izdanju objavljena prije katastrofalnog potresa na Baniji)
