Ljetos smo na stranicama ovog tjednika objavili prikaz "Dawn of a Mindful Universe" Marcela Gleisera, knjige apokaliptičnih scenarija koji prijete planetu ako čovječanstvo nastavi s potrošnjom fosilnih goriva, koja je, svi to već znaju, u velikoj mjeri odgovorna za globalne klimatske promjene.
Posljednjih se godina sve više izdaju knjige čija je funkcija apel kombiniran s upozorenjem. Koncipirane su na način da prva polovica kazuje postanak našeg svijeta, otprilike na sredini se razlaže trenutna situacija pa slijede projekcije, strahovanja i slabi optimizam oko budućnosti. Neizostavan je naglasak tih publikacija na potrebi za promjenom. Ovog je ljeta mladi znanstveni novinar Ferris Jabr objavio svoj dugoočekivani prvijenac, knjigu "Becoming Earth – How Our Planet Came to Life". Glavnina djela fokusira se na prvi dio navedene formule i donosi nam kvalitetan back to basics.
Priča o postanku koju Jabr priča nije nova, ali je proširena novim spoznajama. U knjizi je strukturirana u tri cjeline. Počinje u Zemljinoj utrobi, prelijeva se u oceane i u konačnici diže u zrak. Kao temeljit istraživač, za potrebe knjige Jabr se spustio u staro rudarsko okno, plivao u šumi kelpa usred Tihog oceana te uspeo na 325 metara visok toranj za istraživanje atmosfere podignut usred Amazone.
Poznavatelje izvještavanja tog novinara u srednjim tridesetima "Becoming Earth" neće previše iznenaditi jer ne odstupa od njegovog simpatičnog stila. Oni koji ga nisu čitali bit će zadovoljni širenjem korpusa znanja koje gimnazijske udžbenike biologije milenijalaca čini zastarjelima. A tko bi rekao da čitati o tlu može biti tako zanimljivo! Još kad se sazna da ne postoji definicija što to točno ono jest... sve to Jabr ispreda na primjerima mikroorganizama koji eonima nagrizaju stijene u dubinama, prašine iz Čada koja gnoji Amazonsku prašumu – "vrt koji se sam zalijeva" – ali i na muci koju je s partnerom prošao pri uređivanju njihova vrta u Oregonu.
Zemlja jest život, Zemlja je živa, ponavlja Jabr kroz knjigu. Jednim je to dijelom oživljavanje "hipoteze Gaje" Johna Lovelocka i Lynn Margulis. Najšturije rečeno, njih su dvoje izložili model po kojem je planet Zemlja živući, samoregulirajući sustav u kojem organizmi evoluiraju zajedno sa svojim okolišem, utječući na nj. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća njihova je teorija dočekana s kritikama i ismijavanjem.
U knjizi saznajemo da je tome pridonosio sam Lovelock jer ju je kroz desetljeća kasapio i izvrtao, katkad proturječeći samom sebi. No, danas su neke od njenih interpretacija sve uvaženije. Usput vrijedi navesti da su kolege Margulis maltene proglašavali luđakinjom jer je teoretizirala da su mitohondriji izvorno bili samostalni organizmi koji su kasnije ušli u simbiozu sa stanicom i postali njeni pokretači. Danas je to uvažena teorija koja se nalazi u udžbenicima biologije.
Jabrov debi kritičari su obasuli pohvalama. Epiteti se mogu doimati pretjeranima, pogotovo kada pristižu u takvim salvama, no lovorike su zaslužene. Jabr je nadaren pripovjedač koji spominje nužnost promjene, ali ne iscrpljuje se u njenom ponavljanju. Jednom jedinom rečenicom referira se "nasljeđe propagande i korupcije" industrije fosilnih goriva u SAD-u i drugdje, koje koči promjenu, dok političke elite s kojima je ta industrija u sprezi uopće ne spominje.
Također, njegova je knjiga prožeta poetskim momentima. Uvodeći čitatelja u svoj rad, Jabr piše o kruženju vode u amazonskom ekosustavu kao "masivnoj plutajućoj rijeci" iznad prašume. "Mi smo jedni od bezbrojnih organizama što pužu po koži živućeg kamena omotanog zračnim slojem, koji nespoznatljivom brzinom juri kroz vakuum", piše Jabr. Vrijedi se s vremena na vrijeme podsjetiti na to.
