Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine (NRS), odnosno njezin nacrt koji je prije nekoliko dana pušten u javnu raspravu, predstavljen je kroz dva dokumenta. Jedan je sam tekst prijedloga, ispisan na oko 140 stranica. Drugi je tzv. prezentacija, nešto kao PowerPoint ili prigodni sažetak, a koji zaprema deset puta manji prostor. Po svemu sudeći, međutim, tih 14 stranica je gotovo jednako sadržajno koliko i ukupno izdanje NRS-a, što će reći da je ova radnja Vlade RH i Svjetske banke, ili obrnuto, dozlaboga tanka. Taj dojam već izaziva sablazan zbog podatka da je izrada spisa koštala 32 i pol milijuna kuna iz briselske blagajne.
Državnu imovinu vidi se dominantno kao izvor problema, te se treba pristupiti politikama usmjerenim na poboljšanje produktivnosti "uključujući i privatizaciju" – primjećuje Bojan Nonković
Strahovati je da ćemo zatečeni fušeraj ovdje platiti još i više. Formalno, strategija je podijeljena u četiri razvojna ekonomsko-politička smjera, s 13 strateških ciljeva unutar njih. Smjerovi su: održivo gospodarstvo i društvo, jačanje otpornosti na krize, zelena i digitalna tranzicija, ravnomjeran regionalni razvoj. Među ciljevima su pored ekonomskog prosperiteta uvršteni i drugi društveni horizonti, pa se tako tamo pojavljuju npr. pravosuđe, obrazovanost, demografija, decentralizacija itd. Dotle sve funkcionira još i nekako, ali problemi nastaju daljnjom razradom. I, da ne zaboravimo, gordo zvuči istaknuti prijedlog vizije razvoja, smisao ovime započetog procesa: "Hrvatska je u 2030. godini konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve."
No pokazat će se da u nastavku projekcije izostaje svaki ozbiljniji proces, osim što ni ciljevi nisu baš precizirani. Time već izlazimo iz područja dojma, i dolazimo do znanosti. Prvu Nobelovu nagradu za ekonomske znanosti ponijeli su Jan Tinbergen i Ragnar Frisch prije više od pola stoljeća, a upravo za utemeljenje ekonometrije i makroekonomskih modela, dakle, kvantificiranje postojećih i zacrtanih ekonomskih relacija bez kakvog ne možemo govoriti o iole konkretnim strategijama.
- Kvalitativnim opisom možemo biti zadovoljni, ali nedostaje čvršći temelj u realnim brojkama, kamoli planska razrada. Ovo je beletristika na razini seminarskog rada koji bi lako sastavio svaki prosječan student ekonomije. Nema analize stanja, nema opipljivijih instrumenata i procedura za postizanje ciljeva - rekao nam je Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, koji nas je i uputio na povijest ekonomske znanosti.
Ljubo Jurčić (Foto: Nel Pavletić/PIXSELL)
- Jer tehnika izrade makroekonomske strategije utemeljena je još otad pa, nasreću, znamo o čemu treba pričati. Pero Jurković, profesor na mom fakultetu 80-ih godina prošlog stoljeća, kasnije guverner HNB-a, pohađao je kod Tinbergena jedan semestar, još u vrijeme socijalizma. Proučio ga je i napisao skraćenu verziju teksta o izradi ekonomske strategije. Da su autori ove državne strategije pročitali samo to, da su uzeli u obzir tu metodologiju, ne bi trebalo mnogo više. A ovako, bez pravog koncepta i dinamika, ovo je neugodno čitati - smatra Jurčić.
Čini se da iščitavanje nije ugodno bilo ni Bojanu Nonkoviću, ekonomistu iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), koji procjenjuje da NRS predvidivo donosi samo kompilaciju ideoloških općih mjesta i pukih želja.
- On nema konkretne upotrebne vrijednosti osim da bude birokratski preduvjet za osiguravanje novca iz europskih fondova. Kad je riječ o ekonomskoj politici, donosi već dobro znani pristup dizanja ruku od aktivne ekonomske politike i okladu da tržište jedino može i hoće riješiti većinu problema. Iliti izazova, što je izraz koji se svuda forsira - kaže Nonković i primjećuje da se u nacrtu tvrdi kako "Vlada svojim politikama treba stvoriti okvir i okruženje za oporavak, ali oporavak i rast mogu generirati samo poduzetnici, poduzeća i poslovni sektor", a to se može postići "unaprjeđenjem procesa i postupaka s kojima se poduzetništvo susreće u radu s javnim tijelima", te listom lijepih, ali slabo razrađenih želja kao što je "podrška razvoju konkurentnog, tehnološki naprednog i izvozno orijentiranog gospodarstva temeljenog na znanju, inovacijama i primjeni naprednih tehnologija".
- Ideja da je neefikasna javna administracija ključan razlog ekonomskih problema posljednjih godina jako je prisutna u medijima pa valjda zato i u ovoj strategiji. Državnu imovinu vidi se dominantno kao izvor problema, te se treba pristupiti politikama usmjerenim na poboljšanje produktivnosti 'uključujući i privatizaciju'. Uvođenje eura navodi se kao jedan od prioriteta makroekonomske politike koji će rezultirati jačanjem uloge Hrvatske u EU-u, ali bez pristupanja suvisloj argumentaciji koja odgovara na pitanje zašto bi baš to bio slučaj. Stidljivo se najavljuje fleksibilizacija radnog zakonodavstva uz zadržavanje "primjerene" razine zaštite. Sindikati se u tekstu Strategije ne spominju nijednom, osim na kraju kao dionici u procesu izrade - napominje Nonković.
Bojan Nonković (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Štoviše, nema tu mnogo osvrtanja ni prema fiskalnoj te poreznoj politici o kojoj se posljednjih tjedana dosta raspravljalo u javnosti, naročito zbog održavanja rigidno antisocijalne, regresivne orijentacije u nedavno objavljenom tzv. petom valu tobožnje porezne reforme. O tu su se politiku autori strategije tek usputno očešali, ocrtavajući na jednome mjestu, doduše, i karakter poreznog sustava, kroz planirano "povećanje njegove pravednosti proširivanjem poreznih osnovica". No svako od nekoliko preostalih spomena poreza odnosi se u prvom redu na perspektivu privatnog kapitala, plus interes građana u funkciji dekora.
O monetarnoj politici kazuje se u ovom nacrtu još i manje. Ljubo Jurčić stoga napominje da uzroci višedesetljetnog tonjenja hrvatske ekonomije, kao ni obnova robno-industrijske djelatnosti, ne mogu ni biti istraženi bez uvida u monetarnu i fiskalnu politiku.
- One su temelj, a industrijska politika je u našem slučaju – njihova žrtva. One su nas dovele dotle da se materijalna proizvodnja u Hrvatskoj uopće ne isplati. Sad se priča da smo u čekaonici za euro, ali iz te se čekaonice možemo i vratiti ako želimo, kad bi se ovdje vodila kvalitetna diskusija. Jer uvođenjem eura nećemo obnoviti proizvodnju i izvoz. To je nemoguće. Zbog eura smo urušili strukturu gospodarstva, kamoli da bi nam ostalo za neki razvoj proizvodnih sektora. No to se dešava kad umjesto države, koja bi po uzoru na bolje ekonomije danas trebala preuzeti vodeću ulogu, politički primat otmu neoliberalni populisti i financijaški špekulanti - govori Jurčić.
Tako biva jasnije i zašto se proizvodnja roba u ovom dokumentu tretira kampanjski ovlašno, a dobar primjer je brodogradnja. Ona se također spominje, pored nekoliko drugih sektora, ali bez uvida u aktualnu situaciju, pa i bez razrade zaokreta. Inače, brodogradnju u hrvatskom slučaju danas prate jedino paušalne državne kreditne garancije, interventni zahvati radi kratkoročnog spasa dijela radnih mjesta, narudžbe patrolnih brodova, i državni blagoslovi za privatničko opsjenarstvo u vidu pretakanja javnopoticanog poslovanja između sestrinskih tvrtki maglovitog porijekla koje se zato nazivaju i "poštanski sandučići". Nema vizije, a bogme ni misije izgradnje šireg industrijskog konteksta s kakvim bi domaća brodogradnja jedino mogla opet prosperirati. To je kudikamo važniji, a i nemjerljivo teže ostvariv preduvjet razvoja. No to je i razlog zbog kojeg premijer Andrej Plenković ostaje na navedenim mjerama, a predsjednik RH Zoran Milanović u posljednjoj viziti Splitu vedro hvali Brodosplit, dok nekoliko sati prije toga u Trogiru prešućuje državno amenovano propadanje Brodotrogira.
Primjera industrijsko-političkog sljepila u NRS-u ima, dakako, i više, ali ionako se svode na slično grebanje po površini. Zato je turizmu posvećeno nešto više pažnje, i to na tragu njegove buduće održivosti i otpornosti, ne samo ekonomske nego i ekološke. Tako dolazimo do najopipljivijeg propagandističkog uporišta ovog nacrta, zelene tranzicije koja uz digitalnu te IT-sektor sugerira modernost vladinog i svjetsko-bankovnog pristupa pretpostavci hrvatskog uspjeha do 2030. godine.
Luka Tomac (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Luka Tomac, predsjednik Zelene akcije, takav pristup također vidi kao alibi prema Europskoj uniji, a radi kvalificiranja za daljnje privlačenje EU-financija.
- Ohrabruje rečenica da će "Hrvatska postati predvodnica u zelenom gospodarstvu" na kontinentalnom nivou, i to je ujedno najveći iskorak u ovom dokumentu. Ali, i tu postoji veliko "ali". Upadljiv je manjak dometa i hrabrosti kad je riječ o konkretnim pokazateljima. Izostaje spuštanje na razinu omeđenog prostora na kojem se djeluje, iako na papir može sjesti baš sve, no to nije uloga ni cilj dokumenta koji se naziva strategijom. Detaljnije govoreći, upada u oko da je, primjerice, stopa recikliranja komunalnog otpada za 2030. zacrtana na 55 posto, što je već bio cilj za 2020. godinu, a 10 godina kasnije trebalo bi biti točno 10 posto više - primjećuje Tomac.
Upozorio nas je i na dodatne kontradikcije u strategiji, vezano uz pojedine indikatore koji su izneseni sasvim ofrlje, npr. kod navedenih vrijednosti emisija ugljičnog dioksida za 2018. i 2030. godinu. Konačno, predsjednik Zelene akcije založio se za reviziju ovog dokumenta koja bi do ozbiljnijih polazišta, potom i uvjerljivijih projekcija, mogla doći samo daleko većom zastupljenošću neovisne stručne i šire javnosti. A ovdje treba spomenuti da je Vladinu hrabrost oko planiranja hrvatskog predvodništva u zelenoj tranziciji izdvojio prošli tjedan i ekonomist prof. dr. Ivo Bićanić na portalu Ideje.hr, te je također u analizi podcrtao određene primjere matematičke i ekonomsko-zanatske šlampavosti autora strategije.
U svjetlu zdravstveno-kriznog stanja Hrvatske i svijeta u ovom trenutku, međutim, čitava ta lakrdija od strategiziranja zadobiva dodatnu mračnu nijansu. Bojan Nonković stoga ističe da, usprkos lekcijama koje donosi pandemija, lokalno neće doći do bitnog zaokreta.
- Na zdravstvo se i u ovom nacrtu nastavlja gledati isključivo iz fiskalne perspektive, a uloga socijalne zaštite, iako se tvrdi da će jačati, ostaje nedorečena. U više se navrata spominje oslanjanje na privatni sektor i jačanje tržišnih mehanizama u zdravstvu kroz zdravstveni turizam i izvoz "zdravstvenih usluga", što može imati pogubne posljedice po dostupnost zdravstvene zaštite za lokalno stanovništvo.
Veći te izvjesniji zalog koliko-toliko stabilne perspektive, od NRS-a u viđenom obliku, tako ostaje najavljena financijska ispomoć Bruxellesa. Kako god i to izgledalo poput svirale na vrbi, sve dok ne bude realizirano, Europski plan oporavka i njegovih šest plus tri milijarde eura za Hrvatsku će s ovakvim planiranjem u narednim godinama ostati možda jedina barijera općoj gladi. Ostaje nam zato pitanje kome točno odgovara takva daljnja bezobzirnost u planiranju nacionalne ekonomije, osim inertnoj eurobirokraciji i domaćim protržišnim šibicarima.
Ovaj nacrt strategije, rekosmo, za Vladu RH izradila je Svjetska banka, tj. njezin ured u Zagrebu. Ljubo Jurčić prenio nam je da su ga u početku tog procesa zvali na jedan širi sastanak u zagrebačkom hotelu Esplanade, ali mu je umalo pozlilo kad je tamo čuo, na temu glavnog rješenja krize poljoprivrednog i prehrambeno-prerađivačkog sektora, da je svježu hranu potrebno u većoj mjeri konzervirati. A ovdje je ustvari riječ o konzervaciji iste one ekonomske politike koju je odavno Hrvatskoj nametnula upravo Svjetska banka kao eksponent interesa globalnog financijskog kapitala, s tim da je takav smjer namijenjen samo perifernim ekonomijama, ne i onima predatorskim u centralnom dijelu EU-a.
Naime, upravo Svjetska banka stoji iza opisane hrvatske monetarne politike koja šteti ovdašnjoj proizvodnji i izvozu roba, a ide na ruku financijskoj industriji i uvoznicima. Ista ona institucija koja nam je nametnula i npr. pošast drugog stupa mirovinskog osiguranja. Pa neka to bude pouka svima koji trube da je hrvatska sveraširena korupcija zaista samonikla biljka uslijed endogene nedovršenosti domaćeg kapitalizma. Naravno, ako im taj autorasistički refleks ne smeta u sagledavanju realnih odnosa i pored ovako bjelodanih, pače strateških pokazatelja stvarnosti.
