Radnici pulskog Uljanika započeli su štrajk do isplate plaća za srpanj i – zbog tako neizvjesnog cilja – teško da će ga okončati prije idućeg broja ovih novina. Jer novca niotkud nema. Nije u pitanju samo tih oko 50 milijuna kuna koje se više ne može namaknuti ni za posudbu, jer je Uljanik nepouzdan poslovni subjekt. U posljednje dvije godine, naime, nabralo se gotovo milijardu i pol kuna akumuliranih gubitaka. Nadalje, izazov za svakog potencijalnog strateškog partnera je i sudbina državnih jamstava. Ona su pak dosegnula iznos od tri milijarde.
Štrajkači i njihovi podržavatelji – bez obzira na kroničnu nesložnost sindikalnih predstavnika – tiskaju se tako ispred brodogradilišta i čekaju reakciju nadležnih. Prva je na redu uprava, sumnjiva zbog loših rezultata i netransparentnosti koji su Uljanik pretvorili u najnestabilniji hrvatski škver. A donedavno se isticao kao uzor, jedini koji nije dobivao javna sredstva za protržišno restrukturiranje. Uprava, međutim, odbila je radnički zahtjev da odstupi. S druge strane država čeka mig Europske komisije koja rukovodi postupkom tranzicije ovdašnje brodogradnje.
U toj tranziciji leži suština čitavog ovog problema, a ne njezino rješenje – to svakako treba istaknuti – ali dodajmo prije još nekoliko činjenica. Često se ističe da su radnici Uljanika njegovi relativno-većinski vlasnici te da se dakle bune protiv sebe samih. To nije točno, ne odgovara realnom stanju odnosa. Jedan dio aktivnih radnika spada među male, bolje rečeno jako male dioničare, dok mnogi od drugih više i nisu u radnom odnosu. Država kao najveći pojedinačni dioničar i Adris grupa kao drugi ostvaruju veći utjecaj u poduzeću, no uprava se u određenoj mjeri otela kontroli. I očito zloupotrijebila legitimitet formalno privatne strukture posjeda, kako bi se i bez čvrstog zaleđa održala na položaju. Izvan nje same, u međuvremenu su od toga imali koristi samo rijetki pojedinci, a kompanija propada.
Ako nekome treba dokaz za takav prikaz, neka provjeri koliko su se puta u zadnje doba radnici žalili da ne dobivaju nikakve relevantne informacije o stanju poduzeća. Skupština dioničara tako postaje najobičnija kulisa. Vjerodostojne su i brojne negativne reakcije Vladinih političara koji svjedoče o dubiozama u radu i držanju uprave Uljanika. No vratimo se na podcrtani suštinski problem, ekonomsku politiku.
Čak i u dominantnom liberalno-ekonomskom okviru pokazuje se da pojedinačne države mogu odolijevati diktatu opće rasprodaje javnih dobara i resursa, pa i u brodograđevnom sektoru. Ako mogu Italija i Poljska ili Francuska i Njemačka, mogla bi to i Hrvatska, koja je još u ovom stoljeću držala jednu od vodećih brodograđevnih pozicija u Europi. No to bi zahtijevalo ozbiljnu industrijsku politiku, a prije toga i monetarnu, s usmjeravanjem strateških grana prema njihovoj – danas bi se reklo – sinergiji. A brodogradnja je idealan medij za to, ona u kontekstu svake privrede tome i služi.
Vladajućim političarima preostaje da prikupe konce i da uzmu slobodna mjesta u nadzornom odboru škvera, pa konačno stanu ispred svoje brodogradnje u odnosu na EK. To zasad valjano čine samo prvaci IDS-a, no tek nakon ulaska u priču njima bliskog tajkuna Danka Končara, mogućeg strateškog partnera. Koji ne isplaćuje plaće ni u manjemu svom škveru Brodotrogiru, osim što ga u Puli više zanimaju nekretnine nego plovila. Ali barem je njima, sudeći po izjavama, sad već kristalno jasno da nema brodogradnje bez državne podrške. Kako u europskim zemljama tako i na Dalekom istoku.
