Strani turisti dijametralno suprotno shvaćaju plaže od nas. Za njih su naše plaže kamenite, opasne za djecu, teško pristupačne i bez sadržaja. Stoga je bilo krajnje vrijeme da se na stručan način počnemo baviti plažama. Nismo za betonizaciju i devastiranje prostora, već želimo zadržati autentičnost naših plaža uz obogaćivanje kvalitetom i uslugama – izjavio je ministar turizma Darko Lorencin u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ od 4. veljače 2015.
Prilikom predstavljanja Nacionalnog programa upravljanja i uređenja morskih plaža, ministar Lorencin je zaključio da su ‘sunce i more ključan proizvod našeg turizma’ temeljem Strategije razvoja turizma do 2020. Iako ta plauzibilna tvrdnja ne izgleda kao zaključak, a dosta sumnjivo djeluje kao poluga u ‘novoj brending strategiji hrvatskog turizma’, nemamo izbora nego prihvatiti činjenice kao zaključke, a zaključke kao poluge: činjenicu sunca i mora kao ciljanog ‘turističkog proizvoda u kreativnom procesu’, a zaključak strateške promjene kao poluge totalnog zaborava na ‘Mediteran kakav je nekad bio’.
S dozom posprdne ravnodušnosti – ili ravnodušne posprdnosti – medijski je odjeknula nacionalna invencija menadžmenta plaže u Hrvatskoj koju su, u formi Akcijskog plana, prošli tjedan u Vodicama predstavili ministar Lorencin i profesor Dragan Magaš s opatijskog Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Magaš je autor teorijske klasifikacije plaža u Hrvatskoj. Njegova jednostavna panel-prezentacija, dostupna na stranicama Ministarstva turizma, pokazuje da se zastarjeli koncept podjele plaža na prirodne i uređene napušta u korist nove tipologije (udaljena, ruralna, mjesna, urbana, plaža turističkog kompleksa) i tematizacijske mreže plaža (eko-plaža, plaža za surfere, ronilačka plaža, romantična plaža, plaža za pse, plaža za obitelji s djecom, parti-plaža, plaža kulture, nudistička plaža, urbana promenadna plaža, plaža sa zabavnim sadržajem za mlade, plaža s rekreativnim i sportskim sadržajima, resort ili hotelska plaža).
Građanima Hrvatske, lokalcima naviklima na ‘aktivan’ pristup zonskom parkiralištu ispred vlastite zgrade, vinjete, bonovi ili keš za dnevni ulazak na njihovu staru plažu neće, nažalost, biti specijalno iznenađenje
Budući da svjetski standardi menadžmenta plaže propisuju pet kvadratnih metara prostora po korisniku, Magaš se nada da će domaći plažni prosjek od jedva jednoga kvadratnog metra po čovjeku na uređenim plažama dići na ciljanu svjetsku razinu do kraja 2020. godine. Prvi cilj plana je ‘rasteretiti prenatrpana kupališta’, a pri tematskom uređenju valja voditi i računa o kontekstu. ‘Jedna plaža može se zonirati na jednu ili više tema. Ipak, kod uređenja moramo voditi računa da ne radimo Dubai u Hrvatskoj, moramo paziti što gdje implementiramo i koje materijale koristimo’, objašnjava Magaš.
Stvar je dakle toliko duboko zašla da se građanima mogu slati signalni baloni. Da se zabavljaju komičnim imaginiranjem ‘tematski’ obrađenih plaža umjesto pogleda na, primjerice, ‘tematski’ obrađene susjedne talijanske plaže, gdje lokalni živalj čuči u rezervatu jednog mulića ili umjesto toga plaća ‘temu’ plaže privatnom lokalnom koncesionaru.
Komodifikacija plaža je strateški cilj domaće politike turizma iako, naravno, takvu terminološku konkretnost Strategija ne poznaje. Lorencin i Magaš su se na inauguraciji projekta mudro držali stereotipa ‘divljih plaža’ i narativa o nedovoljno servilnom jadranskom domaćinu: uvijek pali, a i jača kolonijalne resurse. Slabo radimo, ne znamo iskoristiti divotu prirode, ne valja nam kulturno-rekreativna ponuda.
Po novome, valjat će sve, jer klasifikacija plaža uvodi točan klasni razred po tematskom opredjeljenju. Ideološka konkretnost Magaševog ‘rasterećenja kupališta’ obavlja jednostavnu distribuciju klasa u krajoliku javnoga obalnog dobra. Odzvonilo je slobodi masovnog turizma koji poznaju generacije odrasle u socijalizmu. Finije kazano, redefinicija udjela javnoga na domaćim plažama u srcu je Nacionalne strategije turizma do 2020. godine, a decentralizacija tog postupka podrazumijeva izradu regionalnog programa upravljanja plažama i primjenu na razini lokalnih zajednica, koje će odlučiti o tipovima ili kategorijama plaža, odnosno o privatnom koncesionaru.
Iako Lorencin/Magaš operiraju ukupnim brojem od 2.500 domaćih plaža, još je riječ o pukom nagađanju, jer jadranska obala (s izuzetkom Primorsko-goranske županije) nema uređen katastar plaža. Strateški redoslijed zato prvo nalaže izradu nacionalnog katastra plaža (do 2016.), a već od ove godine, zaključno sa 2020., predviđa se ‘provođenje postupka tematizacije’.
Usput, kad tek nasumce konzultirate stranu literaturu menadžmenta plaže, koji u povijesti kapitalizma od 1970-ih u Americi ima zanimljivu putanju razvoja od politike obalnog menadžmenta do žanrovske emancipacije, primjećujete posve obrnuti trend od hrvatske turističke politike. Suvremeni svjetski pristup u obavljenoj klasifikaciji plaža propagira ‘holistički pristup’, u kojemu se infrastruktura plaže nastoji minimizirati u korist bioekološke ravnoteže, klimatskih promjena i općenitog pojačanog stresa na svjetskim plažama. Tvrdi se da ‘plaže više ne mogu biti jedino poligoni za rekreaciju ljudima’ (A. Vilijams i A. Mikalef: ‘Beach Management: Principles and Practice’, 2009.) i, u tom ekološkom stilu, tako dalje.
Kod nas, akcijski plan komodifikacije plaža radi rekreacije turista ima statističko, znanstveno uzemljenje. Možda vam se čini da je lako vidjeti da recesijski potonula mediteranska zemlja nužno ulazi u sljedeću fazu neoliberalnog kapitalizma, kad padne udio njezinog radnog stanovništva koje uživa blagodati ljetnog odmora. Istraživanje TOMAS 2014, koje je prošle godine obavio Institut za turizam a na čije se rezultate pozvao ministar turizma, osnažuje takvu tezu. Prema tom istraživanju, turistička sezona 2014. bila je uspješna. U referentnom razdoblju od 2010. do 2014. profil turista se izmijenio: smanjio se obiteljski dolazak turista (sa 52 na 48 posto). Još prevladavaju vjerni gosti, ali vidljivo raste udio novih gostiju. Smanjen je udio gostiju s nižim primanjima, raste udio gostiju s višim primanjima i višeg obrazovanja. Pada broj duljih boravaka, raste broj kraćih. Jedino motivacija turističkog dolaska u ‘tako lijepu, tako blizu’ ostaje nepromijenjena: odmor na moru je dominanta, a čak 75 posto turista izjasnilo se za ‘pasivan odmor i opuštanje’.
Građanima Hrvatske, lokalcima naviklima na ‘aktivan’ pristup zonskom parkiralištu ispred vlastite zgrade, vinjete, bonovi ili keš za dnevni ulazak na njihovu staru plažu neće, nažalost, biti specijalno iznenađenje.
