Robotska upornost ministra prometa Siniše Hajdaša Dončića u vezi s koncesioniranjem autocesta ipak se može objasniti. Premda mu argumenti ne idu na ruku, politički ni ekonomski, i mada se protiv njega okupila dosad najšira nestranačka, općenarodna koalicija u Hrvatskoj. Hajdaš Dončić ne krije da i dalje prima direktive o nužnosti koncesioniranja, tj. privatizacije, iz Europske komisije, ali i od globalnih financijskih centrala. On nam poručuje da bi autoceste u protivnom bankrotirale, baš kao da sama država neće.
Dužnički pritiješnjenoj u kut, Hrvatskoj se ubrzo smiješi i rasprodaja otoka, dok našoj Vladi – kojoj god – ostaje da potpisuje transakcije ili da se barem pravi kako želi ući u kupoprodajni odnos. A da udari šakom o stol i pokuša okrenuti stvari, ne očekujmo ni od jedne postojeće garniture. Ne zato što su rođeni zločesti ili što ih je iskvario novac, nego zato što ovo društvo još nije zrelo za korjenite promjene čitavog uređenja. Tome, uostalom, jedva da su na tragu i brojne druge, politički naprednije zajednice.
Naš ministar prometa utoliko možda zaista pušta, u dogovoru s vrhom Vlade, da koncesioniranje otpadne po volji naroda i da takav izvještaj podnese Bruxellesu. Vlada tako ne bi bila kriva u očima međunarodnih agentura, koje bi već našle novi mogući plijen za bacanje na tržište. A ne bi bila kriva jer naočigled čini sve da provede ono što od nje traže. Prošli tjedan Hajdaš Dončić je čak natjerao sindikalista Mijata Stanića da podnese ostavku na članstvo u Savjetu za monetizaciju duga, tj. autocesta. Ministar ga je držao na ledu, nisu mu slani ni radni spisi Savjeta, i Staniću nije ostalo ništa doli otići. I to nekoliko dana uoči početka skupljanja potpisa za referendum o koncesioniranju, što organizira prvenstveno Mijat Stanić.
Možda ni Hajdaš Dončić ne bi imao ništa protiv uspjeha referenduma, iako javno – veoma neuvjerljivo – tvrdi da koncesija nema alternativu. Samo da narod udari dovoljno potpisa, ako ga nije iscrpila ona kvarna referendumska kampanja Željke Markić o izbornom zakonodavstvu.
