Kad bi mi za vrijeme studentsko-radničko-usamljeničkih dana u Zagrebu bilo teško, nazvala bih mater da me utješi. Ne zato što mi je bila mater i imale smo neki duboki prijateljski odnos, nego zato što moja mater posjeduje dovoljno mudrosti da mladoj osobi može lagati u facu bez da trepne. Ona to tako ošine, izgovori riječi uvjereno kao da ih je sama taj tren izumila. Nešto bi se tu ostvarilo, nešto ne bi, ali kako ne povjerovati osobi koja uzima hranu na veresiju u lokalnoj nefiskaliziranoj pekari, jamci zovu na telefon, a da nikad rata okasnila nije, a ona pjeva dok čisti? Ta gospoja bi, na pitanje kad će ove muke proći, kad će mi bit bolje, kad će se sve posložiti, smireno odgovorila: bit će bolje sutra. Ne nužno sutra sutra, ali sutra. Ja bih utješena zaspala, taj bi unutarnji mir potrajao neko vrijeme i onda bismo krenule ispočetka.

Ti naši ciklusi… Nisu bili izborno četverogodišnji ili petogodišnji, kako je u našoj vrloj demokraciji organizirano, i kako ćemo 17. travnja ove godine većinski odraditi, nego mjesečni, nekad i tjedni. Ovisno o monetarnim neprilikama. Naše su socijalne politike održivosti bile nešto udarnije i tet-a-tet, jer su se bavile filozofskim pitanjima i prezerviranjem nečeg integralnog osobi.

Njoj je bilo važno, ako gledamo mater kao državicu u malome, da u meni sačuva nešto što bih ja na zagrebačkim ulicama izvrtjela kao netko lakovjeran, prvi put pušten u svijet, kao zadnje pare pred šibicarima, potrajbala na vašar dok si rekao keks, a to je bila ljubav prema životu. Ukratko, duh.

I dalo se to nekako očuvati, ali ne sasvim. Neki dijelovi mene rade besprijekorno, neke se više iz pijeska ni uz jako visoku točku tališta ne bi dalo rekonstruirati ni u šta smisleno. Jer ta moja kućna državica u malome ne može ništa kontra prave države koja nam je svima proskribirala poprilično zaje…zeznute živote. Sad kad sam starija, i evo, u petom desetljeću s jedva pune četiri godine radnog staža upisanog u knjižicu i vjerojatno vrlo zaje…zeznute starosti, mogu reći da je socijalna pravda privremeno izvan funkcije, ili je na dopustu, ili je zamračena do kraja, što god da bilo, nema je. I bez nje se teško zamišlja i vježba ikakav ideal. Zato ga prepjevaš, poput moje matere, jer ti je preotet u tržišnoj utakmici na koju si izašao točno u trenutku kad je tržište reklo da mu ništa tvoje zapravo ne mirita, ili ih se naprosto odrekneš jer ti je u samom startu ukazano kome što u klasnom smislu pripada.

Osim toga, ideal kao pojam danas zvuči dovoljno besmisleno da je pristati misliti na takav način, o idealu pravde, društva, života, gotovo radikalan čin. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put sjela, osim evo danas dok pišem ovaj tekst, i zamišljala svoj idealni društveni poredak u stvarnom svijetu. U fikcionalnom, to je nešto drugo. Ali u stvarnom, ovom živućem i tjelesno bivajućem…

Većinski o njemu ne mislim jer po pitanju ideala spadam u prvu skupinu ljudi, kad sam već gore napravila čistu podjelu, i to je teška egzistencija unatoč nekom obrazovanju i djelovanju na nekoj, nazovimo je tako, kulturnoj sceni, kulturnom kapitalu uopće. Ovo malo socijalne države što je nominalno propisano u našem najvišem zakonodavnom aktu, a što je kod nas bilo zaživjelo pa otišlo prema tržištu i tamo se usidrilo, osiguralo mi je većinu mojih današnjih socijalnih i egzistencijalnih prava. A ona su: da uz krpež preživim od prvog do prvog, da sam kreditno nesposobna, da mi je blokiran minus na karticama jer se iz toga nikad izvukla ne bih, da imam punomoć na materinu penziju za krizne situacije, i nekoliko književnih nagrada na policama koje lijepo izgledaju, i prostor da to napišem.

Tkogod da me je zastupao na političkom i ekonomskom polju, napravio je stvarno traljav posao.

Tko god me želi zastupati na političkom i ekonomskom polju, morat će stvarno podmetnuti leđa, a ove male atomske jedinice u koje smo se formirali ne bude mi previše nade.

Naime…

S jedne mi je strane obrazovanje dalo, osiguralo pravo da se bavim svojim radom, ali je s druge bivalo i devalviranim kao i mnoge druge društvene kategorije kako bi se uspostavile neke druge, profitabilnije, tako da sam ja, vjerujem kao i mnogi moji kolege komparatisti generacije 2008., svoje znanje iz struke na području Zagreba zasad aktivno koristila isključivo na pub kvizovima.

Tamo se, otprilike kao i na tržištu, vježba kompetitivnost i (momentalna) satisfakcija. Da sve, kao, nije bilo tako uzalud, ipak smo pili direktno s potoka literarnog jouissancea. Jačali smo duh! Vježbali!

Ali zdravlje duha, ja bih to rekla i ne ispravljajte me ako griješim, jer teško, vježba se zdravim tijelom, a zdravo tijelo vježba se zdravim životnim uvjetima, a zdravi životni uvjeti vježbaju se zdravim životom, zdrav život vježba se zdravom egzistencijom, zdrava egzistencija vježba se zdravim društvom, zdravo društvo vježba se donošenjem zdravih socijalnih politika, zdrave socijalne politike vježbaju se zdravim razumom, zdrav razum vježba se zdravim očima, a zdrave se oči vježbaju u zdravim životnim uvjetima, koji su sve ulančano u ovoj jako dugoj rečenici i da se ubaciti još koja karika.

Da dalje ne karikiram, a dalo bi se, zamišljati neko socijalno pravedno društvo ne mogu bez da ne zamišljam Svarogov čekić kojim razara tržište i kuje neko novo, pravednije sunce za sve nas.

Nego, i to je postala radikalna ideja i luksuz, pokraj organizacije svakodnevnice, zamišljati neku bolju budućnost, kako bi rekla moja državica u malome, bolje sutra. Kako u vremenu najžešće trampe imati dovoljno kapaciteta, pritom mislim i na fizičke, psihičke i ekonomske, da u sebi i drugima odnjegujemo maštu, ljubav prema životu, duh. Da ih u konačnici sačuvamo i uz njihovu pomoć zamislimo neko bolje sutra.

Gledajući unazad i ovo malo oko sebe, nisam optimistkinja.

U Hrvatskoj navodno živi 29 posto ljudi koji su zadovoljni našim demokratskim poretkom, a 53,6 posto građana uopće nije izašlo na prošle parlamentarne izbore. Bacite oko na istraživanje o tome tko to u nas (ne) glasa, zanimljivo raščlanjuje problematiku zatečenu na terenu i detektira da kod nas, u pravilu, u taj velebni postotak spadaju mladi, slabije obrazovani i radnička klasa. Međutim, Dora Levačić i Marko Kostanić ponudili su super interpretaciju toga zašto slabije obrazovani i radnička klasa ne izlaze na izbore. Sigurno nije zato što su glupi i ne znaju pronaći biračko mjesto, dapače, odavno znaju da su prepušteni tržišnoj utakmici i da njihove interese nitko nije zastupao.

Gledajući unaprijed i slijepo kako i moji sugovornici iz kratke ankete, ima neke nade.

Na pitanje kakvo im je stanje duha, 90 posto ih se dupkom nasmijalo, da kakav duh.

Na pitanje hoće li izaći na predstojeće izbore, 90 posto njih odgovorilo je da nego dašta će.

Na pitanje imaju li jasnu ideju zašto će glasat za nekog, 100 posto je reklo da. Ispostavilo se da su u pitanju razna neka manja, veća zla i tome slične čarke barke. Na nadopunu: jeste li pročitali/e politički program stranke za koju ćete glasati, 100 posto je reklo ne.

Tu mi se dalje više nije dalo baviti konkretnim stvarima, nego tržišnom utakmicom. Na pitanje bi li se učlanili u moj fitness centar za zdravlje duha, 100 posto je odgovorilo da bi probalo. Ali i da 100 posto vjeruju u bolje sutra.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma