Početkom kolovoza u Prizmi, multinacionalnom magazinu HRT-a, voditeljica odjela za socijalna i humanitarna pitanja SNV-a Tatjana Dragičević, najavila je projekt pod nazivom ‘Od vrata do vrata’ čije bi provođenje trebalo krenuti najprije na području Gline, a kasnije i na drugim lokacijama gdje žive povratnici srpske nacionalnosti. Pripreme za realizaciju ovog projekta su započele, pa smo se, prije nekoliko dana priključili terenskoj suradnici SNV-a Ljubi Vrgi, prilikom posjete povratnici Miljki Marić (71) iz Martinovića na Baniji, kojoj će ovakav vid pomoći itekako dobro doći. Riječ je o projektu kojim će zdravstveno i socijalno ugroženim korisnicima biti omogućen besplatan prijevoz do najbližeg grada kako bi posjećivali liječnike, podignuli lijekove i mirovine, platili režije i kupili kućne potrepštine. Od ionako skromnih primanja, mještani zabačenih sela znatne iznose izdvajaju taksistima za prijevoz, pa nerijetko zbog toga odustaju od odlazaka liječnicima. Kad je Miljka Marić doznala razlog posjete, bila je nemalo iznenađena i obradovan.
Problemi usamljenih povratnika starije dobi uskoro bi trebali biti smanjeni jer će se SNV kroz projekt ‘Od vrata do vrata’ pobrinuti da osigura prijevoz do većih mjesta
- Ako mi išta treba, to je prijevoz do Gline kako bih barem jednom mjesečno obavila što moram. Prije svega potreban mi je liječnik zatim lijekovi, moram platiti račune, kupiti ono što mi je neophodno, a iz ove zabiti nikako da se pomaknem pa se dovijam na razne načine. Nekada su kroz ova banijska sela nekoliko puta dnevno prolazili autobusi pa je bilo lako, ali sada je katastrofa. Evo, ja više od 20 godina nisam vidjela autobus ni na slici a kamoli u svom selu ili okolici. Zato taksista ima koliko vam srce želi. Samo nazovete, a oni dođu po vas sa svih strana. Nije problem, ali treba masno platiti, pa često puta pita bude skuplja od tepsije. Zbog toga sam mnogo puta preskočila liječničke preglede što mi se kasnije obilo o glavu. Pitate od čega bolujem? Bolje vam da o tome ne govorim, jer svi moji zdravstveni problemi, sigurna sam, ne mogu stati u te vaše novine - kaže baka Miljka.
U brdovitom zaselku Lebrnica sela Martinovići, do devedesetih godina u 14 kuća živjelo je stotinjak mještana, a po dvorištima i sokacima igralo se gotovo tridesetero djece svih uzrasta. Danas su Miljka i jedan mještanin jedini stanovnici dok dvanaest preostalih kuća zjape porušene, pokradene, opljačkane i zarasle u korov. Sva djeca iz Lebrnice pohađala su prva četiri razreda u Velikom Gradcu, a osmoljetku su završavali u Malom Gradcu. Svakog dana valjalo je pješačiti po četrnaest kilometara tamo i nazad, po kiši, snijegu, mećavi, hladnoći i nesnosnoj vrućini. No za ondašnje mališane to nije bio problem, pa se i Miljka Marić sa sjetom sjeća tih bezbrižnih vremena. U kući Marića živjela je peteročlana obitelj; otac Tanasije, majka Evica i djeca Dušanka, Dušan i Miljka. Tanasija i Evice odavno nema, Dušanka s obitelji živi u Glini, Dušan je u Sremskoj Mitrovici, a Miljka samuje pod krovom rodne kuće, prevaljujući jedva nekako dan za danom, godinu za godinom.
- Sve je nekako bilo dobro do ovog posljednjeg, nesretnog rata. Živjeli smo uglavnom od poljoprivrede. Ja sam bila zaposlena u Glini u Pamučnoj predionici pa mogu reći da smo bili sretna i zadovoljna obitelj. Bila sam dva puta udana, dva puta sam se rastavljala. Djece nažalost nemam i to ne mogu prežaliti pa eto me sada pod stare dane na rodnom ognjištu, same samcate. Kad je naletjela ona Oluja početkom augusta 1995. brat Dušan sve nas je potrpao u kamiončić s najnužnijim stvarima i odvezli smo se u duboku šumu na Šamarici, sve čekajući da fertutma prođe pa da se vratimo. Neki su nam govorili da bježimo što dalje ili da uzmemo puške pa da se borimo. Otac je odlučio i otisnuli smo se u nepoznato. Završili smo u Sremskoj Mitrovici, a kasnije u Čačku - sjeća se Miljka Marić.
Otac i majka već su se 1997. vratili su u Martinoviće. Otac je ubrzo potom umro, brat i sestra su se snašli, a Miljka je u Čačku s još četrdesetak izbjeglica, završila seminar koji su morali završiti oni koji žele napustiti zemlju zauvijek i nastaniti se negdje u Novom Zelandu. Možda bi i završila u ovoj dalekoj zemlji da nije 1998. stigla vijest da je majka teško bolesna, pa je odlučila otići kući u Martinoviće i njegovati majku. Kada je shvatila da je majka teško bolesna, zaboravila je Novi Zeland i posvetila se majci koju je njegovala punih osam godina, sve do njene smrti. Čim je ispunila uvjete, ostvarila je mirovinu od 1.300 kuna mjesečno koju već godinama rasteže kako zna i umije.
- Nikako da spojim kraj s krajem. Prisiljena sam odjaviti telefon jer ga više ne mogu plaćati ali rekli su mi da moram osobno doći u Sisak. Kako nemam novaca za taj put, telefon mi i dalje svakog mjeseca nepotrebno odnosi novac. Televiziju neću odjaviti jer to mi je jedini ljudski glas u kući i bilo bi mi ružno u tišini. Puno novca trošim za lijekove, za odlaske liječniku u Glinu, za drva i hranu, pa kad se sve to nakupi, ništa ne ostane. Imam nešto vrta, ali u njemu više harače divlje svinje nego što ga ja okopavam. Kokoši mi odnose jastrebovi i lisice pa ni od toga nema vajde - žali se Miljka Marić.
Kako je njena kuća na brdu, za uspješno probijanje do nje strmim putem treba biti suho vrijeme jer jedino je tad prohodno. Čim udare kiše i snijeg, premda ralica čisti, teško je doći do Miljkine kuće. Zbog svih tih nedaća, Miljku Marić je itekako obradovala vijest da će već ove jeseni zaživjeti program ‘Od vrata do vrata’ te da će i ona biti među onima kojima će se na ovakav način pomoći.
- E, da mi je to doživjeti, preporodila bih se, a da ću reći zbogom taksistima, prosto ne mogu da vjerujem – zaključuje naša sugovornica.
