Za Perjasicu, malo srpsko povratničko mjestašce u općini Barilović na Kordunu u Karlovačkoj županiji, s punim pravom možemo reći da predstavlja ogledni primjer dalje i bliže povijesti, sadašnjosti i budućnosti, odnosno svojevrsno jučer, danas i sutra dijelova Hrvatske gdje žive Srbi. To znači tešku, zlu, mukotrpnu i krvavu prošlost, lošu i tešku sadašnjost i besperspektivnu budućnost uz siromaštvo, nerazvijenost i zaostalost kao konstantu.
Tako je od naseljavanja tih krajeva prije 625 godina. Tako je i od Drugog svjetskog rata u kojem su stanovnici podnijeli ogromne žrtve u imovini i ljudstvu prilikom stvaranja SFRJ. Nakon oslobođenja, u te se krajeve nije ulagalo pa su ostali nerazvijeni, siromašni i zaostali u svakom pogledu. Kada su se počeli značajnije oporavljati došle su devedesete, novi rat, stradanja i egzodus. Uslijedio je skroman i djelomičan povratak ljudi na ponovno uništena ognjišta, uz bezbroj problema pravne, administrativno-birokratske, imovinsko-egzistencijalne, ljudsko-pravaške i sigurnosne naravi.
U Perjasici, tridesetak kilometara udaljenoj od Karlovca, ni danas nema gotovo ničega - tek jedna trgovina u centru mjesta. Tu poštar jednom ili dvaput tjedno donese poštu i tu se ljudi sakupljaju i druže. Liječnik dođe jednom tjedno, javnog prijevoza nema, tek je jedno maloljetno školsko dijete koje kombi prevozi u osnovnu školu u Barilović pa onda to koriste i ljudi da dođu do autobusa kako bi otišli do Duge Rese ili Karlovca. Prije posljednjeg rata tu su bile pošta, trgovina, gostionica, ambulanta opće prakse kao i zubarska ambulanta, telefon, višekratni dnevni javni prijevoz za Dugu Resu i Karlovac gdje je dosta Perjasičana radilo u tvornicama, bila je i osnovna osmogodišnja škola sa stanovima za učitelje i nastavnike.
U Zajednici mjesnih zajednica Perjasica živjelo je skoro 1500 stanovnika, ali vratilo ih se iz izbjeglištva možda 20 posto dok ih danas nema ni deset posto ili tek oko 130 do 140 ljudi u 22 naselja, sela i zaseoka u sadašnjem Mjesnom odboru, iako je prema popisu stanovništva iz 2011. godine bilo upisano 220 birača. Šest kućanstava još nema struju. Da se radi o siromašnom i nerazvijenom kraju udaljenom od glavnih prometnih pravaca, potvrđuje i činjenica da taj kraj nije bio niti predviđen za naseljavanje Hrvata iz BiH.
Jedino što je ovdje izvjesno je odumiranje pa se u prosjeku obavi jedna sahrana tjedno. Prošle srijede i četvrtka, međutim, obavljena su dva ukopa. Nažalost, umiru i relativno mladi ljudi, kao Radojka Pajić-Vučković (60), koja je živjela u Švicarskoj i Perjasici. Svadbi, rađanja, vjenčavanja i krštenja nema, pa su sahrane zato ‘glavni društveni događaj’ kada se okupi ‘cijelo mjesto’, po par desetaka ljudi, a dođu i ljudi izvana, svatko nekome na posljednji ispraćaj.
Jedina svjetla tačka u posljednjih 20 godina u Perjasici je obnova partizanskog spomenika i spomen kosturnice u znak sjećanja na podizanje ustanka, stradale borce i civile. Spomenik je najvećim dijelom obnovio Goran Štrok, poznati poduzetnik i bivši automobilistički as čiji je otac Izidor (narodni heroj, general, španski borac i prvoborac) bio prvi politički komesar Trećeg Kordunaškog - Perjasičkog partizanskog odreda formiranog krajem avgusta 1941. godine, nakon Prvog kordunaškog odreda Debela kosa i Drugog-Skradskog, formiranih krajem jula i sredinom avgusta 1941. Uz Štroka u obnovi su sudjelovali općina Barilović i Srpsko narodno vijeće.
Zemlja se ne obrađuje, sve je zaraslo u šikare i pretvara se u šume, divljih zvijeri sve je više, divlje svinje dolaze ljudima do kuća, medvjedi slobodno šetaju. Vidjeti lisice, vjeverice, srne i zečeve koji se ljudi ne boje nije ništa čudnoga. Učinjeno je dosta šteta na usjevima i voćnjacima. Ljudi preživljavaju od socijalne pomoći i poljoprivrede za vlastite potrebe.
Prema riječima Dušana Žiže (SDSS), predsjednika Mjesnog odbora i člana VSNM-a općine Barilović, dosta šteta ljudima su pričinili ovogodišnji visoki snijeg kojeg je bilo u visini blizu metra, zima i smrzavica. U 22 sela i zaseoka ima ukupno 110 do 120 kilometara raznih nerazvrstanih putova i dosta ih je još neraščišćenih jer nisu u prioritetu zimske službe, a ni općina ne raspolaže sa mnogo ralica pa da može sve u kratkom roku očistiti. Ljudi su se zato snalazili na razne načine.
Pomoći ovom kraju želio je negdje sredinom prošlog vijeka i sam Izidor Štrok, formirao je i delegaciju, otišao u Sabor SR Hrvatske, ali nije uspio. Njegov sin Goran želio je učiniti isto, ali ni njemu to ne uspijeva 50 godina nakon oca. Zato se s pravom može zaključiti da ovaj kraj nema budućnosti, uostalom kao ni drugi krajevi Hrvatske nastanjeni Srbima, čiji se broj u zadnjih 25 godina smanjio gotovo za tri četvrtine.
