Prošla je godina bila iznimna, važna po pitanju hrvatsko-kineskih pjesničkih veza. Pojavile su se gotovo istovremeno dvije knjige prepjeva iz suvremene kineske lirike, jedna od kojih je, štoviše, opsežna čitanka koja, na gotovo tristo stranica, predstavlja dvadeset i dvoje autorica i autora. Dva naslova: uzevši u obzir broj govornika i bogatstvo kineske pjesničke tradicije, zvuči taj zbroj doduše pomalo kao šala, ona poslovična igla u plastu sijena. Već to dovoljno govori koliko nam je kinesko pjesništvo, napose ono suvremeno, zapravo sistematski strano. Izuzmemo li relativno prepoznate i prisutne klasične pjesnike "zlatnog doba", Du Fua i Li Poa (poznatog i kao Li Bai), inače jedva da se, uglavnom časopisno i iz pera ovdje spomenutih i još nekolicine dežurnih krivaca, desetljećima štampalo uopće išta. Većina inicijalnih prijevoda (Zlatko Gorjan, T. Ujević, D. Ivanišević, Božo Kukolja) bila je sačinjena iz druge ruke, slijedeći one na velikim europskim jezicima već postojeće, a i Kirin, koji je neko vrijeme učio kineski, pjesme je ipak preveo s engleskog. Njegova se selekcija ipak najdirektnije nastavlja na 2017. objavljen, s kineskoga preveden izbor naslovljen "Susjedstvo u oblacima", koji je predstavio pjesnike rođene u prvoj polovici 20. stoljeća. Kirinova reprezentacija nije antološka, već je posljedica prevoditeljevog "dugog marša" kroz (i dalje nepregledno) predmetno polje: antologijski pristup u standardnom smislu doima se ionako gotovo nemogućim. Izbor ipak sadrži neke od internacionalno najpoznatijih živućih kineskih pjesnika kao što su Bei Dao i Duo Duo, stihove prominentnih predtiananmenovskih emigranata poput Yang Liana, medijatore između kultura poput Ming Di, upečatljive, međunarodno također priznate autore poput Xi Chuana, ali i rezultate vlastitog višegodišnjeg in vivo sondiranja aktualnih kretanja.
Postoji li ijedan zajednički nazivnik ovdje predstavljenih pjesnika, a da se to dade strpati u paragraf koji preostaje? Možda tek to da su njihove poetike, najuopćenije gledano, nešto "transparentnije" u tretmanu vlastitog predmeta, jezika, ali i metafore kao temeljnoga alata, u odnosu na neki (jednako posve apstraktni) prosjek korespondirajuće zapadne lirike (rođeni od kraja četrdesetih do sredine šezdesetih; u domaćem pjesništvu npr. između Branka Maleša i samog Kirina). Vrijedi to i za, u tamošnjem kontekstu hermetične, "maglene pjesnike". Najveći otklon u tom smjeru predstavljaju stihovi Y. Liana, oblikovani gotovo posve na europskom fonu. No, kako primjećuje priređivač, međusobni je utjecaj odavno prisutan i prilično temeljit. Nije zgorega ukazati i na stanoviti dupli pas; kinesku tradiciju koja je preko Pounda, Michauxa i drugih, duboko obilježila generacije prije svega američkih pjesnika – često upravo onih na koje se obilato pozivaju ovdje predstavljeni suvremeni kineski liričari. Kirin je, svakako, odradio ogroman, prijeko potreban skautski posao, uobličivši ga u pažnje vrijednu, čitateljski poticajnu knjigu. Usputnu primjedbu valja uputiti lektorsko/korektorskoj izvedbi, čije manjkavosti, nažalost, prvenstveno uslijed ekonomske logike proizvodnje, postaju sve više standard.
Xi Chuan (1963.) jedan je od međunarodno najprepoznatijih neemigrantskih suvremenih kineskih pjesnika. Domaći čitatelji mogli su se s njegovim tekstovima upoznati još 2011. u Quorumu (Kirinov prijevod), netom nakon što sam ga i sam u Pekingu imao prilike susresti. Chuan je k tome anglist (prisjetiti nam se u ovom kontekstu posebno indikativne Stilinovićeve gnome "Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik!"), a njegov pjesnički izraz počiva na recepcijski sretnom spoju ukotvljenosti u kinesku tradiciju i njezine intenzivne hibridizacije suvremenim zapadnim, prije svega anglosaksonskim poetikama. Sve bi to, naravno, malo značilo da Chuan nije izvrstan pjesnik. Posebno je pozdraviti Telećanov prevoditeljski napor i odluku da se uopće uhvati ukoštac s izvornikom, a oni željni usporednog čitanja u mogućnosti su posegnuti za Kirinovim izborom te pojedine pjesme pratiti u prijevodima s dvaju jezika. Uz, također Telećanov, nedavni prepjev pjesnika i funkcionera Jidi Majia, ovo je, čini mi se, prvi samostalnom knjigom objavljeni kineski pjesnički naslov na hrvatskom nakon dvadesetak godina.
Pjesme u ovom lijepo oblikovanom svesku pokrivaju razdoblje od 1983. do 2020., od autorovih pjesničkih početaka do danas. Trodijelna organizacija knjige upućuje na tri faze: ranu, oslonjenu na modernističke prosedee i gustu metaforiku, zatim onu koja je uslijedila nakon bolnog reza Tiananmena i donijela konkretnije, retoričnije, dulje pjesme u stihu ili prozi, dok treća pripada ovom mileniju i više je kronološka: tek raspisuje prethodne, otvarajući se dodatno hibridnim formama poput lirskog eseja te šireći registre i referencijalne okvire. Od prvih sastavaka do onih koji tematiziraju (tada još) epidemiju korona virusa, nominalno raspete između Konfucija i Marxa, Xi Chuanove su pjesme precizne, istovremeno zapitane i razigrane, ironične na pravim mjestima. Chuan je vanredan lirski ambasador; tek se nadati da će uslijediti, po mogućnosti sasvim neslužbena, čitava pjesnička delegacija.
