Kada su Dragan Tovarlaža i supruga mu Milka iz Brezova Polja pomislili da su sve nedaće kroz koje su se teškom mukom provlačili posljednjih tridesetak godina ostale daleko iza njih, zadesila ih je nova, neočekivana i nenajavljena. Nebo iznad njihova mjesta jednog se nedavnog poslijepodneva naglo zamračilo pod tmastim oblacima što su se nadvili nad dobar dio Banije, a snažan sjeverac u hipu se prometnuo u pravu oluju - doduše, ne u onu koja ih je prije dva i pol desetljeća prognala iz ovog kraja, nego u onu običnu, vremensku, koja se piše malim početnim slovom. Umjesto topova, grmjelo je nebo, a kad je grozomorna tutnjava prestala, Tovarlaže vidješe da je krov na njihovoj gospodarskoj zgradi izrađenoj od drveta urušen, zajedno s dobrim dijelom objekta pod njim.
- Možda će netko reći da to i nije nekakva velika šteta, ali za nas je taj ‘šajer’ iznimno važan: u njemu držimo poljoprivredne alate, ljeti ga punimo sijenom, ujesen slažemo drva za zimu, pečemo rakiju ako šljive rode, komušamo, runimo i meljemo kuruz. A sad je neupotrebljiv i ne vidimo načina da nađemo novac za popravak prije dolaska zime na čijem ćemo se pragu uskoro naći – požalio nam se Dragan.
Dočekala me kuća opljačkana do temelja, ali cijela. Budući da sam se kasno vratio, nisam imao prava na obnovu, ali nisam patio, najvažnije da sam opet svoj na svome
Tovarlaže su tek nedavno nanovo dobili struju, premda Dragan još dobro pamti kako su on i otac mu još prije pola stoljeća radi elektrifikacije sela i njihova imanja, sami morali posjeći dvanaest kestenovih stabala za stupove pa ih, također sami, ukopati u zemlju da se na njih postave priključci koji su selu donijeli svjetlo. Žarulje su im u kući sijale sve do odlaska u Oluji, kada je ‘nepoznat netko’ u sklopu opće pljačke i devastacije posjekao sve bandere i nekamo ih odvukao zajedno sa strujnim žicama i kablovima. Čim su se vratili, zakucali su na Elektrina vrata, ali im revni službenici rekoše da su sa zahtjevom zakasnili te da im je kuća na osami, pa se državi ne isplati spajati ih na novu elektrodistribucijsku mrežu. Ali, nakon gotovo deset godina, kad su već napustili svaku nadu po pitanju svjetla, struja je – zahvaljujući uz ostalo i Srpskom narodnom vijeću – ponovno došla i do njih, pa Milka i Dragan napokon mogu u kući živjeti s komforom u kojem su uživali i prije pedeset godina.
Tamniji dio Draganove životne priče započinje u kolovozu 1995., kad su se rijeke ljudi iz njegova kraja slijevale s banijskih brda na cestu prema Dvoru i dalje, u neizvjesnost. Više i ne pamti sve detalje tog neželjenog traktorskog putovanja sa suprugom i četvero djece – sinovima Željkom, Veljkom i Borom te kćeri Borkom.
- Došli smo nekako do vojvođanskog Temerina i ondje se skrasili iako se preživljavalo teško, od danas do sutra. Radili smo po tuđim salašima i oranicama za minimalne nadnice. Tako su prolazile godine kroz koje su se sinovi poženili, a Milka i ja dobili osmero unučadi, sada već i jednog praunuka. I sve bi bilo dobro, živjeli bismo zajedno složno i radišno, da me nije počelo stezati u grudima čim bi mi se u glavi stvorile slike razigranih konja i ovaca po pašnjacima oko mog Brezova Polja. Nakon toga bi navrle emocije vezane uz djetinjstvo i sve ono što su još moji pradjedovi sagradili – pripovijeda nam naš sugovornik. Kako vrijeme u njegovu slučaju nije izliječilo rane, Dragan je na nevjericu i čuđenje ukućana, sinova i snaha, ali i svih ostalih s kojima je kontaktirao tamo daleko u Temerinu, obznanio svoju odluku o povratku. Ta je odluka bila toliko čvrsta da ga nisu od nje uspjeli odvratiti brojnim razgovorima i uvjeravanjima, čak ni suzama i prijetnjama. Tako se sa svojom Milkom u proljeće 2012. obreo na svom brdu poviše Brezova Polja.
- Dočekala me kuća opljačkana do temelja, ali cijela. Budući da sam se kasno vratio, nisam imao prava na obnovu i druge oblike pomoći povratnicima, ali nisam patio radi toga, najvažnije je bilo da sam opet svoj na svome. Malo pomalo, osposobljavao sam kuću za stanovanje, a ostvario sam i poljoprivrednu mirovinu u iznosu od osam stotina kuna mjesečno. To mi je bilo dovoljno da ne žalim zbog svoje odluke, premda me moji još uvijek nagovaraju da se vratim u Srbiju svaki put kad nas posjete. Ali ja ih i ne slušam: nisam, brate, nikako mogao izdržati u onoj ravnici. Ljudi su ondje drugačiji, ne kažem da su lošiji, samo su drugačiji. A tek voda. Sedamnaest sam godina pio tu njihovu vodu i nikada nisam osjetio zadovoljstvo kao ovdje kod nas, kad se najedeš praseta ili janjeta pečenog na ražnju, pa to lijepo zaliješ ovom hladom vodom iz kamena i za pola sata opet budeš onako zdravo gladan, a ne da, kao u ravnici, cijeli dan osjećaš neki bućkuriš u stomaku. Ni magle ovdje nisu toliko teške, riješiš ih se tu na brdu čim prva sunčeva zraka ujutro zapuca. Kad na klupici pored vrata pijuckaš rakijicu i meziš malo slanine i kruha, besplatno uživaš u najljepšem koncertu tisuća ptica iz obližnje šume. Ipak, sada opet svake večeri Milka i ja mislimo na svoje u Temerinu. Znamo da su dobro, da su snalažljivi, da drže jedni do drugih i to nas umiruje. Oni pak još jače brinu o tome kako smo mi, a ja im samo poručim da smo sretni i da nam ništa ne treba. Ja sam vam, čini se, naprosto lud za ovom našom Banijom – zaključio je Dragan Tovarlaža.
