Otac (pokušava izbrisati upis na tabletu): Ne tako! Nije putovnica simbol domovine... Odakle ti uopće to? S prirodom si još i nekako, ne kužim zašto s društvom stalno zapinješ.

Sin (pokazuje mu kako da poništi radnju): Ne tako! Ali kako nije putovnica? Pa rekli su nam da mi u Hrvatskoj ne priznajemo kineske i ruske covid-putovnice iz Srbije.

Otac: Cjepiva, ne putovnice... Ma kakve Srbije sad? Nisu to te putovnice! Morat ćemo više vježbati, nije ovo dobro. Možda bih trebao raditi od kuće, imat ću pravo po novom...

Majka: Kad ću ja imati pravo...

Otac: Po novom Zakonu o radu, ja ću imati...

Majka: A kad ću ja imati pravo na bilo kakvo pravo za ovoliko rintanja po kući? Gdje je taj zakon, da se i meni jednom nešto plati? Sve nešto čekam još jednu zamjenu za pola smjene u vrtiću, a doma određujem punu besplatno! Houm ofis maj es!

Baka (pruža ruku prema zetu): Gimi fajv, zato ću ja po novome dobiti pravo da ne odem dogodine automatski u mirovinu po dobi i stažu! Obaveza je ionako već tu, hehe... Koliki bi zetovi bili sretni, a? Osim što će sve nas s uvjetima za penzioniranje moći lakše otpuštati, znači, bez otkaznog i otpremnine.

Otac: Eto, nisam se stigao ni razveseliti.

Sin: Tata, gle... Grb i zastava i himna, našao sam. Tata!

Otac: Ne urlaj! Šta?

Majka: Plaća sigurno nije.

Baka: Ali kažu da ćemo se mi zato i ponovno lako zapošljavati, barem na dio radnog vremena. Postat ćemo glavna radna snaga na tržištu! (sad pruža ruku prema unuku, zatim kćeri) Pomest ćemo konkurenciju!

Majka (ne obazire se): Da je bar i meni malo konkurencije.

Otac (svečanim tonom): Ti si svoju davno pomela.

Majka: Nažalost. Odonda metem samo ovaj pod. Nego, misliš li ti već jednom namjestiti ovu nesretnu karnišu? Jutros mi je opet pala.

Otac: Mislim. Uglavnom, šta sam htio reći, imat ću pravo na rad od kuće sve dok ovaj meštar ne navrši 14. Ili ako najdraža punica zatreba njegu i skrb, nedajbože!

Baka: Ne boj se ti meni ništa, vidiš da ću crknuti na poslu. Neke stare mušterije mi već izjavljuju sućut, svi su čuli o zakonu... Za moj vlastiti život mi daju sućut! Kao da sam mrtva, a još im važem povrće i režem salamu i pravim sendviče.

Sin: Baka-zombi! Haj fajv! Želim i ja sendvič!

 

* * *

 

No da se ubacimo u radnju ovog dramoleta s par napomena dok naši junaci udaraju "petice" jedni drugima i nesigurno se cerekaju zakonskoj sudbi u brk; rano je jesenje predvečerje u prosječnom domaćem kućanstvu, slijedi lagani obrok za smiraj dana, šetnja sa psom, središnje informativne emisije glavnih televizija i još vijesti o izvjesnom sutra. Još mnogo vijesti.

Malo pobliže ćemo razmotriti kontekst u kojem su se zatekli. Predstojeći bi ZOR, naime, kao nijedan dosad mogao zahvatiti brojne kategorije građana, donekle redefinirajući pojam radnog naroda. Bit će po tome nedvojbeno specifičan u ovom području, mijenjajući čitave obiteljske pejzaže jednim potezom. Pa čak i one koji nisu njime zastupljeni, a s razlogom drže da bi morali biti. Njegove teme u prednjem planu stoga ne bi trebali biti tek radnici na digitalnim platformama ili oni s ugovorima na određeno vrijeme.

Pandemijsko doba uključuje širi drukčiji tretman rada od kuće iliti na daljinu. Ako ništa, barem iz demografskih razloga, roditelji i oni koji se brinu o starijima i nemoćnima također će dobiti mogućnost rada s distance pomoću novih tehnologija. Starije radništvo ćemo pak još malo distancirati od mirovine i po sve maštovitijim modelima dodatno zadržati na tržištu rada.

Prije negoli se zakonodavac dosjeti vratiti djecu u rudnike makar radi kriptovalute, razmislimo na primjeru umirovljenika što to znači u sistemskom pogledu. Tržište rada tj. kapital diktira ponajprije uštedu na strani rada, točnije njegove cijene. Zanemarimo načas tendenciju ustezanja prihoda državi zahtjevima za smanjenje poreznog opterećenja kapitala. No ako nam radni staž mora biti duži da bismo financirali postojeće umirovljenike i svoj budući potkraćeni mirovinski vijek, rad je samim tim manje vrijedan.

Baš tako će biti u slučaju da se sindikati ne izbore za bolje radnozakonsko slovo. Pritom istaknimo da ovu materiju regulira ili zabašuruje oko 20 raznih zakona, ne samo ZOR. I vratimo se sada dijalogu, jer na scenu stupa jedno lice kojeg se dijelom tiče upravo taj aspekt. A znajmo da je riječ o tzv. fikciji, dok ćemo za socijalni dijalog tobožnjih partnera još vidjeti.

 

* * *

 

Kći (ulazi u prostoriju): Mali, daš mi tablet, pliz? Moram večeras prevesti jedan tekst, laptop me opet nešto zajebava.

Sin: Samo da tati pokažem kako se ovo sejva...

Otac: I da me još malo nešto poduči, morat ću se pripremiti za rad od kuće. Sve zna o kompjutorima, naš stemovac! Drži se ti toga, ne da sutra misliš hoće li ti firma platiti režije... I onda me svi jebuckaju da sam uhljeb!

Majka: Ako budu plaćali režije za rad ovdje, hoće li dati nešto i za čišćenje? A ti misliš da je to super rješenje... Zakon o radu, da ne bi!

Kći (kruži oko stola): Ni meni ne vrijedi Zakon o obavljanju studentskih poslova, agencija ga lako zaobilazi. Misliš da priznaju noćni rad? A imamo jebeni ugovor za svaki mjesec! I ta minimalna satnica, pazi, kažu da će od Nove godine iznositi 29 kuna i 29 lipa, ni tri kune više od sadašnje. Imaju li oni pojma koliko je sve poskupjelo u ovoj usranoj koroni?

Majka: Draga, nemoj toliko prostačiti! Pa znaš da te ne bismo mogli školovati kad se ne bi i ti sama tako upošljavala. Ne kažem da je lako, ali da je bar meni malo prevoditi... A ovako – što biste željeli večerati, dame i gospodo?

Sin (ne dižući pogled s tableta): Sendvič!

Otac: Ali kako bi trebalo, ne razumijem šta stalno toliko...

Majka: Ne razumiješ to da oni koji su negdje radili sad mogu raditi i od kuće, a oni koji su već radili kod kuće i dalje ne postoje?

Baka: Moja je pokojna mama išla u penziju s 55, sa svim pravima. Zato što se ženama priznavalo da itekako i doma imaju što raditi. Onda je mogla paziti na svoju mamu koja je taman bila postala nemoćna... Sreća njena da ne vidi kako je meni. Ali mi se danas rugamo Jugi. No, no, plati pa se rugaj!

Kći: Nedavno su u Srbiji uveli da se kućanicama priznaje neplaćeni rad, i računaju ga u statistiku za bruto domaći...

Majka: Eto, čak i oni!

Otac: Kakva opet Srbija?

Kći: Kažem ti, bar su priznali da je to rad, a ne sviranje kurcu...

Majka: Ali, draga!!!

Kći: I već zbog toga mogu dobiti zdravstveno, one kućanice koje ga nisu imale po drugoj osnovi. Brijem da će jednom tako dobiti i neku plaću.

Otac: Odakle ti sad to?

Kći (naslanja se na prozor): Pa iz Novosti, zadnji broj, 5. studenoga. (svi šute, gledaju se)

Zavjesa pada. Karniša odskakuje po laminatu.

 

Ovo je drugi od pet tekstova posvećenih analizi nacrta novog ZOR-a. Prvi tekst pročitajte na ovom linku.