Započinju pregovori o novom Zakonu o radu. Na dan izlaska ovih novina na kioske, u petak, 5. studenoga, tzv. socijalni partneri otvorit će raspravu o prvih 39 od ukupno 285 članaka nacrta pripremljenog u Vladi, a saborsko usvajanje konačnog zakonskog teksta planirano je za sredinu iduće godine.
Od tog procesa svi očekuju mnogo već i zbog razmjerne zastarjelosti ZOR-a iz 2014. godine. U međuvremenu se desilo štošta, počev od transformacije ovdašnjeg radnog tržišta u godinama nakon ulaska Hrvatske u EU. Paralelno se pojavljuju novi tehnološki modeli, dok pandemija na koncu dodaje svoj obol. Radnotržišni arhipelag više ne sliči na sebe kakvim se donedavno poznavao.
Pomno ćemo pratiti legislativnu proceduru, a najprije ovim najavnim tematom izložiti nekoliko primjedbi i sugestija. U odvojenim člancima razmotrili smo političke pozicije više pojedinačnih kategorija radništva u tom svjetlu, kao i neke od ključnih aspekata ponuđene zakonske materije.
Sindikalnim povjerenicima ukida se zaštita po kojoj su bili u razmjernoj zavjetrini šest mjeseci nakon odlaska s te funkcije
Pridodali smo ilustrativnu vremensku crtu s ovlašnim pregledom razvoja Zakona o radu kroz prethodnih četvrt stoljeća. Neizbježno tek orijentacionog karaktera, ona baca svjetlo na poneke momente koji utiru put fleksibilizaciji rada, kako bismo pokazali da nije posrijedi novovremen te kampanjski, nego po svemu sustavan projekt. Time se naime bave sva četiri dosadašnja ZOR-a i deseci izmjensko-dopunskih mu izdanja u međuvremenu.
Drugim riječima, ako postoji višestruki diskontinuitet izražen ovim i onim tehnološkim novumom, još više je ZOR-om zastupan uporni te sasvim izvjesni politički kontinuitet. Tome su se složno posvetile obje najveće hrvatske stranke, HDZ i SDP, koje su u tom periodu naizmjence vodile ovu državu.
Primjerice, HDZ je nakon rata ovjerio pretvorbu vlasništva i razvlaštenje radničke klase, uz napuštanje statusne u korist ugovorne koncepcije radnog odnosa. SDP je dometnuo prve značajne korake u fleksibilizaciji koja se tad još nije tako ni zvala. Zatim nam je zagorčao radni život i po osnovi dostupnosti kolektivnog pregovaranja. Nije mu HDZ ostao dužan, pa je aktualni nacrt njegov dostojan odgovor na izazov.
Na pomoći u izradi vremenske crte zahvaljujemo Marku Luciću, sociologu rada te analitičaru radnog tržišta iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), i Siniši Miličiću, predsjedniku Regionalnog industrijskog sindikata (RIS).
S druge strane, nije ni ZOR bio uvijek fatalan po radnike u Hrvatskoj, niti posve im nesklon. No često se mnoge njegove pogodnosti nisu mogle aktivno koristiti, prvenstveno uslijed sindikalnih nemogućnosti. Naročito se to odnosi na privatni sektor. Sindikatima je povrh svega naturena svojevrsna luđačka košulja reprezentativnosti i ljute međusobne konkurentnosti.
Radnici stariji od 65 godina bit će zakinuti novim mjerama (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Odsad će i to biti teže nadvladati, da odmah kažemo. Sindikalnim povjerenicima ukida se zaštita po kojoj su bili u razmjernoj zavjetrini šest mjeseci nakon odlaska s te funkcije. Ne samo da će ih ubuduće poslodavac moći otpustiti već sutradan, nego će se različiti sindikati u istom poduzeću morati dogovoriti čiji bi jedan povjerenik mogao dobiti zaštitu od mogućnosti otkaza dok je na funkciji.
ZOR prema tome služi verifikaciji ukupnih socijaldarvinistički nametnutih odnosa, kao i ublažavanju efekata stvorene svetržišne napetosti. On je tu da radnicima bude maćeha i majka, produkt kontrolirane ravnoteže u kojima jedni imaju političku i financijsku silu, a drugi radnu energiju i potrošački potencijal.
Nove odredbe o kolektivnim ugovorima, njihovu važenju i samom kolektivnom pregovaranju to neće promijeniti nabolje za radnike. Mizerna pokrivenost institutom kolektivnog ugovora, kao načelno im najviše statusne razine u kapitalizmu, neće se promijeniti.
Ostaje im natezanje oko pojedinih izdvojenih točaka ZOR-a. Nasuprot lošoj integralnoj slici, neke od njih ipak možemo smatrati malim pobjedama za radništvo. Svakako ne zaboravimo činjenicu da to automatski znači poraz na nekome drugome mjestu u istoj zakonskoj materiji, jer u pitanjima svakog tržišta, pa i radnog, uvijek logično imamo posla s trgovinom. Država tj. stranačka politika kao trgovinski regulator pritom je definitivno pod utjecajem jačeg u tom ogledu.
Siniša Miličić lijepo je to zaokružio opaskom da sindikati, dakle i radnici, gube čim sjednu za stol na pregovore. Tako postignuti privid nekakve ravnopravnosti jest već realizirana pacifikacija politički slabije strane. Ali što ćemo kad za bolje ne znamo, makar ne u ovom stoljeću, niti drukčije zasad možemo.
Preberimo taj ričet onda, protrijebimo leću, koncentrirajući se bar na zasebna neka pitanja u ovom nacrtu ZOR-a. Veliko postignuće u njemu je budući status radnika digitalnih platformi. Do jučer su bili tretirani kao ropski šljam, cinično proglašeni nekakvim alternativnim poduzetnicima novog tržišta. Odsad će njihova pozicija biti kudikamo primjerenije uređena, o čemu smo ovdje već dosta pisali. To možemo zahvaliti aktivnijem krilu SSSH-a, najveće radničko-predstavničke središnjice u ovoj zemlji. A interesantno je to što iz iste centrale dolazi i nedavni poprilično reakcionarni stav o državnom promašaju s politikom cijene goriva. Objavili su da bi se država prije trebala odreći dijela trošarina i poreza.
Nimalo slučajno, to podsjeća na stav službenih predstavnika poslodavaca o nacrtu novog ZOR-a. Njima je nekako uvijek malo, uvijek su oštećeni i konsternirani. Tako i Hrvoje Bujas, recimo, smatra da je dosadašnja zakonska materija prevelika, i da regulaciju treba ukidati, ne dograđivati.
On bi tako da se i za rad od kuće u pandemiji pobrine tržište samo, bez upliva zakona koji to ovom prilikom kani svesti u podnošljiv okvir. Jednako razmišljaju o neobaveznim tipovima radnog odnosa. Naslušali smo se u protekloj deceniji fakta da je Hrvatska postala EU-šampion u toj radnoj kategoriji. Ugovora o radu na određeno vrijeme nikad nije bilo više.
Izmjene u ZOR-u po ključnim godinama
Sad bi se to imalo malčice obuzdati, pa prvi od zasnovanih takvih ugovora između određenog radnika i poslodavca više neće smjeti trajati neograničeno. Svi u nizu bez većih pauza, računajući taj početni, zajedno će moći trajati do tri godine. Napominjemo da nije riječ o revolucionarnom poboljšanju, nego o povratu na pozicije iz pretprošlog desetljeća.
Nadalje, plaća se više neće moći ugovarati u neto iznosu, nego isključivo bruto, da se porezna rasterećenja ne bi prelijevala isključivo poslodavcu. To priziva uspomenu na onu jednu izmjenu i dopunu otprije više godina, kad je bilo propisano da se naknada za rad mora isplaćivati u – novcu.
Istodobno se znatno povećava kvota dopuštenih prekovremenih radnih sati u redovom ili dopunskom radu. Ako tražimo tragove one spomenute političke trgovine ili puke otimačine, evo ih. I radnici stariji od 65 godina bit će zakinuti novim mjerama, što se također prikazuje kao ustupak njima. O tome nešto više u obiteljskom specijalu iz ovog temata. U drugom od ovdje uključenih članaka, točnije intervjuu, obrađujemo pak jedno područje koje ostaje u mrtvom kutu ovog legislativnog procesa.
Problem neplaćenog ženskog kućanskog rada pričekat će možda neka bolja rješenja u sretnijem dijelu EU-a. Tamo ostvarenim pomacima možemo zahvaliti i bolje ishode u hrvatskom novom ZOR-u po radnike na digitalnim platformama, u home officeu, ili one s ugovorima na određeno.
Od važnijih ostalih tema u zakonskom nacrtu spomenimo da će plaćenog dopusta ukupno biti manje nego dosad. Zatim i to da se u pojedinim kategorijama radnog odnosa, ustvari njegova prekida, skraćuje trajanje otkaznog roka. Gledajući veliku sliku stanja, lako se uočava stara tendencija fleksibilizacije rada. Lakše i brže otpuštanje, barem kao hipotetska mogućnost, temeljna je poduzetnička opsesija.
Nju zadaje priroda tržišne ekonomije, naravno, a ne nikakva urođena mizantropija. I čim na jednoj strani radnici dobiju neki ustupak u tom smislu, npr. kraće dopušteno trajanje ugovora na određeno vrijeme, na drugoj se to kompenzira nekakvom kontramjerom. Pritisak traje stalno, za svaki slučaj.
Ne treba previdjeti da se paralelno s ovim nacrtom pojavila korekcija Zakona o minimalnoj plaći. Mimo cirkusa u kojem vlast nije željela komentirati odnos minimalne i one pretpostavljene, ustavno garantirane dostojanstvene plaće, dodajmo tome impresiju o novoj histeriji u dijelu medija. Kmečanje hrvatskih poduzetnika zbog dizanja minimalca s 3400 na 3750 kuna odjekuje iz domaćih tiskovina i s portala do neba.
Matična medijska struja interpretira minimalac kao uzrok destabiliziranja privrede. Zgodno je pritom što je trojac Card – Angrist – Imbens dobio ovogodišnju Nobelovu nagradu za ekonomiju upravo zbog dokaza da određivanje minimalca ne uzrokuje smanjenje broja radnih mjesta ni regresiju. Naprotiv, minimalna plaća, i to što viša, sidro je socijalne i ekonomske ravnoteže.
No i to je pokazatelj uvelike nadzirane medijske slike stanja radnopravnih stvari. Ključni momenti u zakonodavnom procesu, i popratne željene teze, puštaju se u javnost ciljano, provjerenim kanalima. Nećemo o njima čuti isto, ali ni jednako mnogo, u svakom od većih medija. Dio će propagandnog tereta preuzeti sami poduzetnici i njima nakloni mediji.
Istinski kritičku i prosocijalnu opservaciju imamo priliku vidjeti samo po stanovitim manjim portalima kao što su Faktograf ili Radnička prava i slični. Nastojat ćemo i sami, a naglašeno do idućeg ljeta i novog ZOR-a, i dalje ostati na toj vrućoj liniji.
Ovo je prvi od pet tekstova posvećenih analizi nacrta novog ZOR-a.
