Krenete li cestom iz Gline prema Dvoru, do sela Donji Klasnić, pogled će prema jugozapadu pucati prema jugozapadu, na poveliko brdo nekoliko kilometara udaljeno od ceste; na vrhu brda, u mutnoj izmaglici praćenoj susnježicom, nazrijet ćete visoki toranj crkve, a ta će vam slika djelovati nestvarno, tajanstveno i gotovo sablasno.
Obilazeći nakon potresa snijegom zavijenu Baniju, u potrazi za stanovnicima zabačenih zaselaka do kojih možda pomoć još nije stigla, nismo mogli odoljeti da uskim putem ne skrenemo nekoliko kilometara uzbrdo, do ruševnih ostataka kamene crkve. Svega pedesetak metara ispod njih, drvena je kuća ispred koje stoji čovjek i rukom pokazuje da mu priđemo. Želimo se predstaviti, no taj nas gorštak prekida.
- Ne govorite ništa, prvo uđite u kuću, zagrijte se uz vatru rakijom i založite štogod. Za razgovor uvijek ima vremena – kaže nam.
U naherenom drvenom kućerku, za koji je teško sa sigurnošću znati je li uopće mlađi od obližnje crkvene ruševine, toplo je kao u raju: na stolu je pladanj s komadima pečenog odojka, pa naš domaćin, Boris Adžić, odmah prelazi na stvar.
- Danas je Mali Božić, važan dan za nas pravoslavce. U ovim se krajevima odvajkada oko tog vjerskog praznika peklo prase na ražnju. Kako bi u kući uvijek bilo puno i domaćina i gostiju, svinja bi se brzo pojela, za dan ili dva, ali se glava uvijek ostavljala za kasnije, odnosno za današnji blagdan. Vi ste jedini koji ste me posjetili, pa navalite na ovu glavušu... i živjeli vi meni – tumači čovjek tradiciju izražavajući nam srdačnu dobrodošlicu.
Pravoslavni hram Sv. Duha podignut je u Donjem Klasniću još 1873., za Austro-Ugarske, a svojedobno je bio pravi biser sakralne arhitekture, remek-djelo ondašnjih neimara. Iako je pod zaštitom države kao spomenik nulte kategorije, danas je tek obična, zaboravljena i zapostavljena ruina. Jedinu kakvu-takvu brigu o njemu vodi prvi susjed crkve Adžić, nastavljajući ono što su prije činili njegov otac, djed i pradjed iz porodičnog doma u sjeni crkvenog zvonika.
Prema svemu sudeći, ta nekoć lijepa bogomolja broji svoje posljednje dane i to unatoč tome što je svojedobno preživjela veliku nesreću: zapaljena je 1941., no poratne vlasti oslobođene i novo uspostavljene socijalističke zajednice imale su sluha za spomeničku baštinu i sve sakralne objekte, pa je i ona obnovljena. Danas, na teritoriju jedne EU-članice, posve je drugačije: željezni križ na vrhu zvonika napukao je i opasno se nagnuo. Prijeti da će se stropoštati sa svojih visina svakog trenutka, a to već iz prikrajka motre tzv. sakupljači sekundarnih sirovina. Ostaci pak kamenih hramskih blokova rune se polako pod bremenom godina, šibani suncem i vjetrom. A onda se nenadano i zemlja opako zatresla.
- Taman sam bio uz kuću, ispred crkve, kad je zagrmjelo iz dubine: gledam u toranj, a on se njiše lijevo-desno, po pola metra na svaku stranu, dok kamenje pada naokolo. Kad se trešnja malo smirila, zvonik je ostao na svom mjestu, a ja od šoka ukipljen više od njega, ni pomaknuti se nisam mogao par trenutaka. Svrnuh pogled prema kući, kad i ona stoji gdje je bila. Onda sam obišao crkvu sa svih strana, izvana i iznutra: osim popadalog kamenja i građevinskog materijala, ostade to zdanje isto, ionako ruševno. Kod mene doma slična stvar, po podu razbijeni tanjuri i drugo staklo, ormari otvoreni i pomaknuti, ali kuća stoji cijela. Očito su i nju i crkvu gradili majstori svog zanata kad su preko njih bez većih šteta protutnjala prvo tri rata, pa sad ovaj potres... bit će da je ovo sveto mjesto, nema mu druge - zaključuje Adžić.
Odmah nakon potresa, već sljedećeg dana, našeg su domaćina posjetili volonteri iz HGSS-a, donoseći najnužnije namirnice i druge potrepšine da mu se nađu za prvu ruku. Iza njih stigoše statičari: ustvrdili su da je boravak u kući moguć nakon sanacije dimnjaka, no da su Sv. Duhu potrebni ozbiljni građevinski zahvati kako bi ulazak u hram uopće bio preporučljiv.
- Rođen sam ispod tornja ove crkve i tu sam cijeli svoj život, dakle punih šest desetljeća. Hram je na neki način obilježio moje djetinjstvo, a vezan je i uz djedove priče o velikim narodnim zborovima oko pravoslavnih blagdana, posebno na praznik Sv. Duha, kad bi se pred crkvom okupilo više stotina osoba iz Klasnića nego i okolice. Nakon liturgije, skidali bi se janjci i odojci s ražnja, točila se rakija pa vino, a narodne pjesme povezivale bi ljude u kolo do dugo u noć. Danas je sve to nekako otužno. Na posljednji narodni zbor pristiglo je jedva tridesetak osoba, uglavnom onih koji su iz ovog kraja za rata devedesetih pobjegli u druge zemlje, a sada ih nostalgija tek povremeno vraća u zavičaj. Dođu obići svoje djedovine, ali ih na povratku umjesto radosti obuzme tuga. Ovdašnje kuće polako guta šuma, a pljačkaši su iz njih odnijeli sve što iole vrijedi. Čak i hramu u kojem su im preci nalazili utjehu i radost za slava, krštenja, vjenčanja i posljednjih oproštaja pomalo dolazi kraj – priča Adžić ne skrivajući ni svoju tugu.
On ovdje u Klasniću sada živi sam: roditelji su umrli, a spletom okolnosti nikad se nije oženio. Kada je početkom 1995. grunula Oluja, još živu majku otpremio je za Srbiju, ostajući u kući i selu, pa što bude. Nije mogao zamisliti da makar privremeno ode s mjesta koje mu je toliko priraslo srcu, a nije želio napustiti ni svoju crkvu, Sveti Duh. Osim manjih neugodnosti prvih mjeseci nakon Oluje za koje sam kaže da nisu vrijedne spomena, nije imao većih problema, pa se i njegova majka nakon dvije godine iz Srbije vratila u svoje selo. Par su godina zajedno brinuli o hramu, a onda Boris ostade sam. Pa se sada više i ne zna tko koga bolje čuva i pazi, Sveti Duh njega ili on svoju crkvu.
