Lokalitet Klasnić vuče porijeklo od imena obitelji Klasnić, koja je pripadala sitnom plemstvu krajem 16. stoljeća. Međutim, zbog opasnosti od Osmanlija, obitelj je napustila Klasnić-grad i nastanila se u Lici. Nakon Velikog Bečkog rata i potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699., habsburške vlasti počinju naseljavati srpsko pravoslavno stanovništvo iz Bosne u Klasnić, Majske Poljane, Žirovac i druga mjesta, tako da je prema jednom službenom izvještaju iz 1701. u Donjoj Baniji bilo oko 11.000 duša.
Već 1713. izgrađena je drvena pravoslavna crkva u Klasniću. U vojnom pogledu, Klasnić je pripadao Glinskoj kapetaniji, koja je 1745. prerasla u Prvu bansku pukovniju sa sjedištem u Glini. Za pravoslavnu crkvu u Klasniću crkveno zvono 1756. izradio je zagrebački zvonoljevac Ivan Schulz.
"Popis sviju mjesta, sela i zaselaka i u Karlovačkom đeneralatu i u Baniji, gdje su sve pravoslavni Srblji naseljeni, zajedno sa brojem kuća, po zvaničnom popisu od god. 1768." govori da Klasnić ima 109 kuća. Nedugo zatim, osnovano je parohijsko zvanje 1774.
Prema crkvenom popisu 1800., Klasnić ima 986 stanovnika, nakon čega su 1826. zavedene matice. Važna prekretnica u životu sela bila je 1831., kada je Klasnić dobio školu. Kako piše "Obći zagrebački kolendar za 1846.", paroh u Klasniću je Nikola Muždeka. Prema prvom službenom popisu stanovništva Habsburške monarhije 1857., Klasnić ima 1.418 stanovnika.
Major, pjesnik i dramski pisac Milovan Vučković iz Klasnića, koji je živio u Grazu u Austriji, privukao je pažnju javnosti dramom "Propast Carstva Sèrbskoga", koja je prevedena sa njemačkog i prikazana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 21. siječnja 1864. Međutim, najznačajniji događaj u crkvenom i vjerskom životu sela bila je izgradnja monumentalne parohijske crkve Silaska Svetoga Duha u Donjem Klasniću 1879.
Pravoslavna crkva Silaska Svetoga Duha u Donjem Klasniću iz 1879.
Nakon razvojačenja Vojne krajine 1881., formiran je kotar Glina s devet općina, među kojima se nalazila i općina Klasnić. Međutim, nezadovoljstvo postojećim stanjem i novom upravom ubrzo je došlo do izražaja u protumađarskom narodnom pokretu koji je 1883. zahvatio čitavu Hrvatsku, dijelove Slavonije i bivše Vojne Krajine. Tako je došlo do seljačkih nemira u glinskom kotaru i bune u Klasniću 13. rujna 1883., koja je ubrzo ugušena.
Srpsko kolo iz Zagreba 1. svibnja 1904. piše da u Klasniću uspješno radi Srpska zemljoradnička zadruga. Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905. navodi kako se u Klasniću nalazi pravoslavna crkva posvećena Silasku Svetoga Duha. Imaju četiri pravoslavna groblja. Paroh je Ilija Pešut, koji služi u Klasniću već 32 godine.
Povodom 25. godišnjice klasnićke bune, Klasnićanin Đorđe Petrović napisao je romansiranu i nedovoljno pouzdanu knjižicu "Buna u Banovini u Klasniću god. 1883.", koja je objavljena u Sisku 1908. S druge strane, "22. XII. 1908. promovisan je u Beču na čast doktora celokupne medicine naš prijatelj Đorđe Sužnjević iz Klasnića. Srdačno čestitamo!", javlja Srbobran iz Zagreba 28. prosinca 1908.
Slom Austro-Ugarske monarhije i stvaranje zajedničke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, žitelji Klasnića dočekali su s velikim nadama. Nakon općinskih i parlamentarnih izbora 1920., dominantan utjecaj među stanovništvom Klasnića ostvarivala je Demokratska stranka Svetozara Pribićevića.
Nekadašnja škola
Dana 28. svibnja 1923., na drugi dan Duhova, priredile su Sokolske čete Klasnić, Bačuga, Bijele Vode i Vlahović te Sokolsko društvo u Glini izlet u Donji Klasnić na zbor kod pravoslavne crkve Silaska Svetoga Duha, gdje se silan narod skupio, piše Jedinstvo iz Petrinje 3. lipnja 1923. Nakon brojnih pokaznih vježbi, priredba je završena zajedničkim slikanjem Sokola i Sokolića, koji su svi nastupili u narodnim nošnjama i pod državnom zastavom. Prema crkvenom shematizmu za 1924., paroh u Klasniću je Teodor Milakara.
Prema popisu 1931., Klasnić ima rekordnih 1.995 stanovnika. Također vrijedi spomenuti da je Njegovo Visokopreosveštenstvo Maksimilijan, episkop gornjokarlovački 22. i 23. kolovoza 1934. obavio kanonsku vizitaciju područnih općina Kraljevčani, Mali Gradac i Klasnić, gdje mu je priređen svečani doček. Zatim je naredne 1935. osnovano Lovačko društvo u Klasniću, nakon čega je 1938. osnovana i Ovčarska zadruga u Klasniću. Vozni red za 1940., koji je objavilo Vreme iz Beograda, govori da kroz Klasnić svakodnevno vozi autobus Autobusnog preduzeća Mladena Janjetovića, koji prevozi putnike na liniji Bosanski Novi – Dvor – Glina – Topusko.
Drugi svjetski rat i splet povijesnih okolnosti doveli su do sloma Kraljevine Jugoslavije i stvaranja zločinačke NDH. Eskalacija i kulminacija ustaškog terora i genocida u Glini i glinskom kotaru u proljeće i ljeto 1941. potaknula je otpor, a onda i ustanak pod vodstvom komunista. Nakon formiranja Banijskog partizanskog odreda, a zatim Sedme, Osme i Šesnaeste banijske brigade, formirana je naredbom Vrhovnog komandanta NOV i POJ Sedma banijska divizija u Klasniću 22. studenog 1942. Najveće ljudske gubitke Klasnić je pretrpio 1943., kada je najviše žrtava ubijeno na kućnom pragu, u zbjegu, u logorima te u teškim bitkama na Neretvi i Sutjesci. Pa ipak, selo je kao važno partizansko uporište značajno doprinijelo oslobođenju Gline 1944. i konačnom oslobođenju zemlje 1945.
Spomenik Sedmoj banijskoj diviziji u Gornjem Klasniću iz 1960.
Prema prvom poslijeratnom popisu 1948., u Gornjem Klasniću živi 776, a Donjem Klasniću 845, ili ukupno 1.621 stanovnik. U oba Klasnića postoji više mlinova na potoku Klasniću i rječici Maji od kojih su najznačajniji mlin Zidanac i Sarapski mlin, zatim vodenice Krčevina, Milaković, Tješnjak i Živica, kao i više seoskih vrela sa kojih žitelji donose vodu.
Nakon što je u Klasniću osnovana Seljačka radna zadruga Banija, u selu je sakupljeno 132.875 dinara za izgradnju zadružnog doma, javlja Borba iz Beograda 8. ožujka 1948. Zatim je u Klasniću oživljen i kulturno-prosvjetni rad, kada je pokrenuto osnivanje pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, piše Borba 30. siječnja 1951. Nakon gašenja seljačkih radnih zadruga, od 1953. u selu djeluje Opća poljoprivredna zadruga. Zatim je Zakonom o području kotara i općina 1955. ukinut kotar Glina i formirana općina Glina, kojim je ukinut i općinski narodni odbor u Klasniću. Od tada u Klasniću djeluje Mjesni ured, koji je zalaganjem vlasti i organa PTT-a dobio telefonsku liniju sa Glinom u siječnju 1957., čime je selo vezano za svoj općinski centar.
Među najznačajnije događaje tog vremena ubraja se svečano otkrivanje spomenika Sedmoj banijskoj diviziji u Klasniću 22. studenog 1960. Na velikom narodnom zboru, na samom mjestu njenog formiranja, prisustvovalo je oko 7.000 ljudi, a govorili su prvi komandant divizije, narodni heroj i general-pukovnik JNA Pavle Jakšić te ratni komesar divizije, narodni heroj i poslanik Savezne narodne skupštine Đuro Kladarin. Nakon što je Jakšić otkrio monumentalni spomenik Sedmoj banijskoj diviziji, Kladarin je otvorio partizansko spomen vrelo, piše Vjesnik iz Zagreba 24. studenog 1960.
Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske usvojilo je 1964. dokument pod nazivom Banijska koncepcija, što je bila prva ozbiljnija politika regionalnog razvoja Banije, koju od tada zajedno provode općine Sisak, Petrinja, Kostajnica, Dvor i Glina. Nosioci razvoja ovog kraja postaju Željezara, Rafinerija i Gavrilović, pa se tako u općinskim središtima počinju graditi mali industrijski pogoni, a na selu razvijati kooperacija.
U okviru ovog dugoročnog programa razvoja također je obnavljana ili građena nova prosvjetna infrastruktura. Tako je osnovnoj školi u Gornjem Klasniću 28. veljače 1965. predana na upotrebu obnovljena stara školska zgrada koja raspolaže s dvije učionice i četiri stana za prosvjetne radnike. Potom je 4. srpnja 1967. elektrificiran Donji Klasnić, nakon čega su uskoro električne žarulje zasvijetlile i u Gornjem Klasniću. Zatim se u srpnju 1969. počela asfaltirati državna cesta Glina–Dvor koja prolazi kroz Klasnić, što je bila daljnja prekretnica u razvoju ovog poznatog banijskog sela.
Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora sela Klasnića iz 1973.
Na zgradi škole u Gornjem Klasniću, gdje je u ratu održana Druga konferencija KPJ za okrug Baniju 21., 22. i 23. listopada 1943., svečano je otkrivena spomen ploča 24. rujna 1970. Prema popisu 1971., Gornji Klasnić ima 564, a Donji Klasnić 600, ili ukupno 1.164 stanovnika, koji se intenzivno bave stočarstvom, ratarstvom i voćarstvom. Mnogi žitelji također rade u Glini, Petrinji ili Sisku.
Najvažniji događaj u selu tog vremena bilo je podizanje spomenika vojnim i civilnim žrtvama Klasnića, koji je svečano otkriven na Dan borca 1973. Tada su na betonskom postolju podignute dvije spomen ploče na kojima je ispod zvijezde petokrake ćiriličnim pismom uklesan tekst: "Za život život su dali – palim borcima Narodnooslobodilačkog rata i žrtvama fašističkog terora sela Klasnić 1941–1945.". Zatim su uklesana imena 112 palih boraca i 174 žrtve fašističkog terora, nakon čega slijede završne riječi: "U znak zahvalnosti podigli mještani sela Klasnić – 4. juli 1973."
Naredne 1974. osnovna škola u selu broji 330 učenika iz Klasnića i okolnih sela, kojima predaje 17 nastavnika. Tada je na školi svečano otkrivena još jedna spomen ploča, čiji tekst glasi: "U ovoj zgradi održana je 10. siječnja 1943. Prva, a 31. kolovoza i 1. rujna iste godine Druga okružna konferencija Antifašističkog fronta žena za Baniju", nakon čega slijedi potpis: "Konferencija za društvenu aktivnost žena regije Sisak – 9. listopad 1974."
Treba spomenuti da je 1978. obnovljen krov na pravoslavnoj crkvi Silaska Svetoga Duha u Donjem Klasniću, da bi 1980. na pravoslavnom groblju u Gornjem Klasniću, na mjestu nekadašnje u ratu uništene drvene kapele, bila uzidana mala grobljanska crkva Svete Petke.
Među važnije događaje koji su vezani uz Klasnić tog vremena svakako vrijedi spomenuti da su povodom 40. godišnjice Sedme banijske divizije tada najbolji nogometni klubovi Jugoslavije, Dinamo iz Zagreba i Partizan iz Beograda, u Glini 23. rujna 1982. pred 6.000 gledalaca odigrali spektakularnu prijateljsku utakmicu, čiji je sav prihod dan za opremanje nove škole u Gornjem Klasniću, koja nosi ime proslavljene divizije.
Nedugo zatim, narodnim zborom u Klasniću 4. listopada 1982., kojem je prisustvovalo oko 10.000 ljudi, svečano je proslavljena 40. godišnjica formiranja Sedme banijske divizije. Okupljenom mnoštvu ljudi jubilej su čestitali i govorili jedan od ratnih komandanata divizije general-potpukovnik Milan Pavlović i predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske inž. Ante Marković.
Spomen vrelo
Među istaknutim ličnostima tog vremena, koje su rodom ili porijeklom iz Klasnića, svakako je najznačajniji Đuka Ljiljak. On je kao bivši SKOJ-evac i banijski partizan te poslijeratni školovani oficir s činom general-majora JNA te iskustvom u vojnoj industriji kao direktor poduzeća Torpedo u Rijeci i Slavko Rodić u Bugojnu, od 1963. do 1984. bio direktor Krušika u Valjevu, jugoslavenskog giganta s međunarodnim ugledom, kojeg je zatekao s 3.860, a ostavio s 11.000 zaposlenih radnika.
Također vrijedi spomenuti da je na inicijativu SUBNOR-a Zajednice općina Sisak u mjestu Knežak, kod Ilirske Bistrice, u Sloveniji 26. svibnja 1985. održano svečano otkrivanje spomenika i spomen ploče Sedmoj banijskoj diviziji, kao i bratimljenje mjesnih zajednica Klasnića, u kojem je divizija formirana, i Knežaka, u kojem je divizija 7. svibnja 1945. nakon 896 ratnih dana završila svoj borbeni put.
Prema popisu 1991., Gornji Klasnić ima 294, a Donji Klasnić 410, ili ukupno 704 stanovnika. Na ovaj negativni demografski trend ubrzo se nadovezao ratni raspad Jugoslavije. Nakon reintegracije teritorija, ali ne i ljudi, od 1995. počinje nova epoha ovog od Republike Hrvatske potpuno zanemarenog srpskog sela, čiji će preostali žitelji od tada voditi neprekidnu borbu za golu egzistenciju i puko preživljavanje. U tom periodu bit će uništena ili trajno devastirana komunalna, društvena i socijalna infrastruktura Klasnića u kojem 2001. žive 183 stanovnika, uglavnom starije životne dobi.
Pa ipak, povijest svog zavičaja od tada svaki na svoj način ispisuju dva Klasnićanina. Prvi je Mirko Demić, višestruko nagrađivani književnik, pripovjedač, esejista i dramski pisac, koji živi i radi u Kragujevcu. Drugi je Mirko Rudić, novinar, glumac i filmski stvaralac u Beogradu, ujedno autor teksta "Oluja: Priča moje majke" iz 2015., jednog od ponajboljih memoarskih zapisa o egzodusu i stradanju Srba iz Hrvatske. Iako u njihovom Klasniću prema popisu iz 2021. živi još svega 59 stanovnika, Klasnić živi i živjet će u njihovim djelima.
