Pravoslavni hram Sv. Duha u Donjem Klasniću podignut je još 1873. za Austrougarske. Svojedobno je to bio pravi biser sakralne arhitekture, pravo remek-djelo ondašnjih neimara. Iako je odavno pod zaštitom države kao spomenik nulte kategorije, danas je tek zaboravljena ruina.
Kakvu-takvu brigu o hramu vodi prvi mu susjed, seoski samotnjak Boris Adžić. Iz svog starog porodičnog doma u sjeni crkvenog zvonika, on nastavlja činiti ono što su nekada predano činili njegov otac, djed i pradjed, uz pomoć drugih pravoslavnih Klasnićana. No budući da brižni komšija doista ne raspolaže s puno mogućnosti, očito je da lijepa bogomolja odbrojava svoje posljednje godine. Unatoč tome što je u prošlosti uspjela preživjeti brojna zla i velike nesreće.
Crkva je 1941. s uspostavom NDH bila zapaljena, ali su poslijeratne vlasti, odmah po oslobođenju zemlje, imale dovoljno sluha za ljepotu baštine, pa je i taj pravoslavni hram obnavljan s drugim sakralnim i svjetovnim objektima. Osamdeset i više godina od poraća, Sv. Duh je ozbiljno uzdrmala serija banijskih potresa: željezni krst na vrhu zvonika se naherio, kamenje i cigle još padaju sa zdanja i vanjske fasade, a crkveni zidovi su sa svih strana napukli toliko da se čini kako će se svakog časa stropoštati i urušiti.
Čuvar seoskog hrama - Boris Adžić
Turobnu atmosferu oko ljepotice koja propada pojačava i tišina zamuklih zvona, koja tek sporadično – za lipanjske Duhove, o Božiću, Vaskrsu ili prilikom sve rjeđih ispraćaja duša u onozemaljske svjetove – zovu pravoslavne vjernike na molitvu. Pa iako su liturgije u Klasniću prava rijetkost, svake se godine u hramu obilježava Pedesetnica, blagdan silaska Svetog Duha na Hristove apostole. Tako je bilo i nedavno, za našeg posjeta mjestu i njegovim žiteljima.
- Danas je ovdje više vjernika nego što Klasnić ima stanovnika. Pedesetnica je odavno praznik cijeloga ovog kraja, pa su mnogi i sada potegnuli izdaleka kako bi prisustvovali liturgiji i slavlju. Bilo bi lijepo da se iznađu sredstva za obnovu ove crkve. Trenutačno se obnavljaju crkva i parohijski dom u Glini, a dovršava se projektna dokumentacija potrebna za kompletnu obnovu hrama u Majskim Poljanama. Jer, ratovi, požari, potresi i druga zla ljudska i neljudska mogu uništavati hramove, ali ne mogu iščupati vjeru iz srca ovog naroda koji će svetište, zatreba li, pronaći i na goloj ledini - kaže nam glinski paroh Goran Kalamanda.
Pedesetnica se ne propušta - Dragan Milakara
Dvadesetak metara ispod Sv. Duha, u okrilju sjene visokog zvonika, na svojoj nas staroj djedovini, dočekuje Boris Adžić. Otkako zna za sebe, taj čovjek gotovo svakodnevno obilazi sada načetu ljepoticu, pa kosi travu i uređuje okoliš.
- Rođen sam pod tornjem ove crkve i tu živim cijeli život, dakle više od šest desetljeća. Djed mi je često pričao o narodnim zborovima za pravoslavnih blagdana, posebno na Pedeseticu kada bi se vjernici masovno okupljali pred Sv. Duhom, kad su se janjci i odojci zaredom skidali s ražnja, vino i rakija se točili po želji, a narodne pjesme povezivale ljude u kolo do dugo u noć. Premda nije kao nekad, raduje me što se danas ovdje okupilo više od pedeset duša, ne samo iz Klasnića nego i raznih dijelova svijeta u koje se bježalo za rata 1990-ih. Nostalgija takve bar povremeno vrati u zavičaj, da udahnu duh svojih predaka, ali ih na povratku u tuđinu obuzme tuga kad vide kako nam kuće, okućnice i ono što je od njih ostalo nakon ratnih i poratnih pljačkaških pohoda, sve više u nepovrat guta šuma - ne skriva Boris svoju tugu.
Selo koje se u najboljim danima dičilo sa 180 domaćinstava i koje je desetljećima imalo školu, trgovinu i svog popa danas je svedeno na desetak domova u kojima uglavnom žive stariji i vremešni povratnici. Među njima je Dragan Milakara, koji ni u ludilu ne bi propustio obilježiti Pedesetnicu.
Sladoleda je bilo jedino na crkvenim slavama - Pero Vučković
- Tu sam i na Božić i na Vaskrs, ali današnji je blagdan nešto što se ne propušta. Eh, a kako je to samo bilo za lijepih vremena: selo puno djece, a odrasli radišni i veseli unatoč tome što nije bilo izobilja! Pred ovom smo se crkvom redovito sretali, pa zajedno tugovali i zajedno radovali. Sve mi se čini da nije samo selo opustjelo, puste su i duše nas preostalih mještana: svatko brine svoju brigu i svi smo nekako zarobljeni sami u sebi. U mojoj mladosti marili smo za druge i bile su nam važne njihove teškoće kao da su naše. Ali, kako se ono kaže, nekad bilo sad se spominjalo – s rezignacijom nam tumači Dragan. Kadgod se Milakarin sumještanin Pero Vučković popne uz brdo kojim dominira pravoslavni hram, prisjeti se - sladoleda.
- Sv. Duh je u životu Klasnićana igrao važnu ulogu, u svojoj smo se crkvi ženili i udavali, krstili djecu, opraštali se od najmilijih. No moram reći da sam u svom ranom djetinjstvu, kad sam ovamo dolazio s roditeljima, mislio samo na jedno, kako da dođem do sladoleda koji je za velikih narodnih zborova i crkvenih slava prodavao sladoledar s pokretnih kolica. Kasnije, kad sam odrastao, uživao sam u liturgijama, u susretima s prijateljima. Takvi su zborovi zauvijek obilježili naše živote – slikovit je i narodski iskren Pero Vučković.
Još jedni klasnićki Duhovi primiču se kraju, a suton polako prekriva hramsko brdo i opustjeli plato pred starim zdanjem. Samo Boris Adžić još jednom sve provjerava, da ne bi kakav nered zaostao oko njegove drevne ljepotice.
- Posljednjih dvadesetak godina, gotovo svakodnevno obilazim crkvu premda je i sa svog prozora sasvim dobro vidim. Zvonik joj još urešavaju dva originalna zvona, svako teže od trista kila. Ne bi nikako bilo dobro da i ona nestanu poput tolikih drugih hramskih zvona Banije i Korduna. Zato ću budno paziti, dok god me ima, da nam ih netko ne ukrade – završava brižni čuvar klasnićkog Sv. Duha.
