Šestodnevni rat Izraela protiv udruženih snaga Egipta, Jordana i Sirije u lipnju 1967. možda je i najslavniji trenutak moderne izraelske povijesti. Iznenadnim avijacijskim udarima, potom i kopnenom ofenzivom, Izraelci su u iznimno kratkom roku do nogu potukli znatno nadmoćnije arapske snage i pripojili Golansku visoravan, Istočni Jeruzalem i Zapadnu obalu, a okupirali Sinaj i Gazu. Veličanstvena pobjeda izazvala je u Izraelu neviđenu euforiju, a do danas taj se rat službeno drži opravdanim (jer je njegovim preventivnim započinjanjem Izrael navodno spasio vlastitu opstojnost) i pravednim (jer su obranjeni domovina i narod, a ‘matici zemlji’ vraćena sveta mjesta judaizma poput jeruzalemskog Starog grada sa Zidom plača, kao i povijesne pokrajine Judeja i Samarija, poznatije pod nazivom Zapadna obala). Sumnje u zvaničnu verziju smatraju se neprimjerenima, ponekad i izdajničkima, i tu je sličnost s hrvatskim Domovinskim ratom očita.
Među mobiliziranim izraelskim mladićima koji su iskusili kratko i intenzivno ratovanje bili su i dečki iz kibuca, zajednica često ljevičarskih nagnuća, te nije čudno da su mnogi od njih, među njima i tada neznani, a danas slavni pisac Amos Oz, rat doživjeli daleko kompleksnije od prikaza u propagandnim izvješćima. Amos Oz je neposredno nakon njegova svršetka, sa skupinom drugih mladih ljudi iz kibuca, intervjuirao svoje sudrugove i ostale borce koji su iznosili redom neugodna svjedočanstva. Ubrzo su magnetofonske vrpce na koje su razgovori bilježeni bunkerirane, odnosno svjetlo dana ugledali su samo oni dijelovi koji su prošli cenzuru. Desetljećima kasnije, jedan od nekadašnjih mladića iz kibuca, Avraham Shapira, na temelju vrpci napisao je knjigu koja je poslužila kao ishodište mladoj redateljici i scenaristici Mor Loushy i njezinu glavnom suradniku, scenaristu i montažeru Danielu Sivanu, za kreiranje dokumentarnog filma ‘Cenzurirani glasovi’.
Autorska strategija bila je pronaći izvorne vizualne arhivske snimke i kao ilustracije pridružiti ih tonskim zapisima, dovodeći pred kameru i nekadašnje mladiće, sada ljude tzv. treće životne dobi, te zabilježiti njihove današnje reakcije na vlastita davna svjedočanstva. Loushy i Sivan izvanredno su uspjeli u prvom naumu – preciznom sparivanju tona i slike, te možemo samo zamišljati koliko je truda trebalo uložiti u istraživanje arhiva i pronalaženje optimalnih izvornih ratnih snimaka, koji uključuju i vrlo zanimljive američke televizijske izvještaje s terena. No suočavanje današnjih postarijih ljudi s mladalačkim ratničkim iskustvima odrađeno je površno, pa je taj dio filma, takav kakav je, zapravo suvišan.
U samim svjedočenjima o ratu nema pak ničeg senzacionalnog: priznaju se, s eksplicitnom ili implicitnom osudom, ratni zločini (ubijanje zarobljenih vojnika i civila, protjerivanje domicilnog arapskog stanovništva), kao i spremnost da se od tzv. običnog čovjeka postane stroj koji bez pogovora izvršava i zločinačke zapovijedi, no sve smo to znali i dosad jer vrijedi za svaki rat, iako nije česta pojava da se o tome svjedoči neposredno nakon rata. Zanimljivije su one izjave u kojima se jasno odbija službena propaganda usporedbom progona Arapa s holokaustom ili tvrdnja da sinov nokat za majku vrijedi više od cijelog Zida plača ili neke druge svetinje, jer takvi stavovi izravno udaraju na ideologiju svakog (klero)nacionalizma/patriotizma.
‘Cenzurirani glasovi’ svakako više znače izraelskim i arapskim nego svjetskim gledateljima, ali mora se reći da bismo bili itekako sretni kad bi taj film imao svoj hrvatski pandan, kad bi, makar danas, netko snimio ‘naše dečke’ kako slično zbore o ubijanju staraca i progonu dvjesto tisuća ljudi u ‘Oluji’ i nakon nje.
