Zadnjih desetljeća naš se obrazovni sustav ne hajući zapravo stare da, po talentu, i neki jedva naturščici i šmiranti dolaze do diplome i akademskoga statusa glumca. A istodobno zaboravljamo neke velikane koji nikad nisu diplomirali, a najčešće su bili – već po forci svoje darovitosti – osovinama produkcija u kojima su nastupali (sjetimo se samo Josipa Gende ili Milene Dravić, tih kampanelâ glumačkoga poziva u nas).

A imamo mi i glumaca i glumica – i po talentu i po školovanju – koji možda u životu i nisu odigrali glavnu rolu, ali bez kojih, i bez čijih sudjelovanja u zajedničkom projektu i partnerstvu u dijalogu ne bi ni bilo onako i onoliko smjerno kreiranih glavnih uloga. Kao što u životu ljubomora ili zavist, pa i mržnja i oholija često znaju biti pokretačima da se u nečemu da sve od sebe, tako motivacija na kazališnoj pozornici, filmskom setu ili pri sceni snimanja televizijske serije zna biti i podražaj koji dolazi s manje eksponirane razine ili vidljivosti. Glumci "iz drugog plana" najčešće su začin koji prizoru daje dodanu vrijednost, a isturenom kolegi lakši okršaj s izloženošću tereta odgovornosti. Glumački sekundant, kojega je svaki nositelj središnje role volio imati uza se, bio je i Bora Todorović: vrhunski glumac, koji se nikada nije gurao u prvi plan, ali uz kojeg je svaki prvi plan izgledao čarobnije i uvjerljivije.

Minula je mimo nas 10. obljetnica smrti ovoga posebnog umjetnika, a da gotovo ni okom nismo trepnuli. Navršio se taj jubilej nedavno, 7. srpnja, na rođendan Miroslava Krleže, jerbo se toga vrućega dneva ljeta Gospodnjega 2014. u Beogradu bio ugasio dobri Bora. U Beogradu je bio i rođen, 5. studenog 1929., vršnjak Ljube Tadića i Mire Banjac, koja je od Bore starija svega jedan jedini dan.

Bora Todorović bio je brat glumice Mire Stupice, jedne od najvećih dramskih umjetnica na širokom nam štokavskom govornom prostoru, a i njegova djeca, Srđan Todorović i Dana Todorović, nastavljaju dičnu familijarnu profesionalnu glumačku tradiciju. Upravo je sestra i primijetila njegov glumački dar te mu je sugerirala upis na Akademiju umjesto studija mašinstva kako je planirao. Po završetku vojnog roka u Skopju, vrativši se u rodni grad u kojemu je odrastao na Dorćolu i gdje je još u djetinjstvu dobio prišvarak "Čvoka" (zbog čvoruge nakon uboda komarca koja nije nestajala), završio je studij glume i posvetio se svojem zanatu.

Iako je Bora svoju karijeru započeo u Beogradskom dramskom pozorištu, sa sestrom Mirom i njezinim suprugom redateljem Bojanom Stupicom na nekoliko je godina bio preselio u Zagreb, gdje je više sezona bio članom ansambla Hrvatskoga narodnoga kazališta (1957. – 1961.). Tu se posebno istaknuo u predstavama "Smrt trgovačkog putnika", "Bejbi Dol", "Zvjezdani trenuci čovječanstva"... Poznata su i njegova prijateljstva s kolegama glumcima Špirom Guberinom i Reljom Bašićem, a i prva njegova supruga, balerina Snježana Matić, iz Zagreba je i majka je spomenutog sina Srđana deto Žika.

Vrativši se u Beograd, Bora Todorović postaje dijelom trupe slavnog Ateljea 212, u kojem će provesti više od dvije decenije. Dugo čekajući svoju pravu priliku, veća uloga pomilovala ga je kad je uskočio mijenjajući oboljeloga kolegu u drami "Arsenik i stare čipke" Džozef Keselringa. Ta će ga rola izdignuti u viši rang, pa će ga redatelj Aleksandar Đorđević angažirati i kad od tog naslova bude snimao televizijsku seriju...

Ako izuzmemo seriju "Vruć vetar", prva Todorovićeva značajnija rola na filmskom platnu bila je u masterpisu "Maratonci trče počasni krug", u kojem je ostvario punu svoju kreaciju kao novotarijama i tehničkim izazovima okrenuti okretni Đenka

Na filmu je Bora bio debitirao igrajući u tvorevini pod naslovom "U mreži" (1956.), gdje ga je angažirao šogor Bojan Stupica, nakon čega je uslijedio niz manje znanih komada sve do kultne serije "Diplomci" (1971.) u kojoj se proslavio njegov kasniji partner na setu Danilo Bata Stojković. S njim će biti i u legendarnom filmu "Čuvar plaže u zimskom periodu" (1976.) Gorana Paskaljevića te će se zabilježiti i njegov važniji nastup u "Nacionalnoj klasi" (1979.) Gorana Markovića. U toj jedinstvenoj priči glavnu ulogu tumači neprežaljeni Dragan Nikolić, kojemu će Bora biti sjajnim sekundantom malo kasnije, kad Branko Baletić bude snimao svoje hiperpopularno djelo "Balkan ekspres" (1983.). Bora će svojega Pika, lopužu i prevaranta igrati i u prilici rada na projektu "Balkan ekspres 2", kad će se nastavka ove uspješnice prihvatiti Predrag Antonijević i Aleksandar Đorđević. U obama filmovima Bora je maestralno odigrao lukavoga kriminalca, upotpunjujući karakter svojega lika, ali i davši perspektivu grupnim nastupima zajedno s Velimirom Batom Živojinovićem i Aleksandrom Berčekom, koji je u novom izdanju mijenjao Nikolića kao Popaja.

Goran Paskaljević pozvat će ga i na snimanje filma "Poseban tretman" (1980.), kao jednog od liječenih alkoholičara po originalnoj i fantastičnoj ideji Dušana Kovačevića. Marković će ga opet uzeti za rad na "Tajvanskoj kanasti" (1985.) i Baletić ponovno za "Uvek spremne žene" (1987.), dok će ga Emir Kusturica angažirati u dva svoja kapolavora: "Dom za vešanje" (1988.) i "Andergraund" (1995.). Dvaput je igrao i uloge pravoslavnog popa, isprva u "Ko to tamo peva" (1980.) Dušana Kovačevića i Slobodana Šijana te potom u filmu "O pokojniku sve najlepše" (1984.) Predraga Aranđelovića. Sve su to bili likovi kojima je Bora dao decentnu intimnost i nenametljivost.

Ako izuzmemo seriju "Vruć vetar" (1980.) Ace Đorđevića, iz koje se iste godine razvio i film "Avanture Borivoja Šurdilovića", a u kojoj je Bora Todorović kao Slobodan Bob Mihajlović bio "flaster" Ljubiši Samardžiću koji se ovdje okrstio kao Šurda, prva njegova značajnija rola na filmskom platnu bila je ona Đenke u masterpisu "Maratonci trče počasni krug" (1982.) tandema Kovačević-Šijan. I dok je uz Samardžića u "Vrućem vetru" Bora bio njegov falši anđeo čuvar i manipulant, ter vazda neki dobrodušni kurbinsinovski sitni prevarant, u "Maratoncima" je ostvario punu svoju kreaciju kao novotarijama i tehničkim izazovima okrenuti okretni Đenka. A opet, ne bez intrigavanja i impicavanja, što je na svojoj koži najviše osjetio "kum" Bogdan Diklić kao najmlađi od Topalovića...

Premda se prizori iz "Maratonaca" već desetljećima prepričavaju s gotovo crkvenom posvećenošću kao da je riječ o narodnom blagu iz usmene predaje, kao jedna od najupečatljivijih scena svakako je ona kad ga Bata Stojković, kao Laki Topalović podmićuje da prekine romansu između najmlađeg mu sina i Kristine (Jelisaveta Seka Sablić). Izvlačeći se iz dvostruke neugodnosti – em ga Laki preplaćuje za fotografiranje, em mu nudi avans za raskid sinovljeve veze – Bora u maniri bogomdanoga tumača izgovara tekst i gestikulacijama demonstrira svoje urođeno glumstvo. Izgovarajući repliku "Ja rasturio brakove?!", stvorio je jedan minijaturni glumački zlatnik, kakav bi imao biti mjerom i za diplomske ispite i za audicije.

Prema kraju njegovoga glumačkog puta Dušan Kovačević ulogu Luke Labana u svojem filmu "Profesionalac" (2003.) povjerio je baš Bori. Bata Stojković je taj lik dugo igrao na kazališnim daskama, a po njegovom preminuću redatelj i autor nije imao dvojbe. U tandemu s Branislavom Lečićem, Todorović je odigrao svoju možda i najveću ulogu. Pa je tako završna scena iz također Kovačevićevog "Balkanskog špijuna" (1984.) dobila svoj nastavak: Bora je ondje Bati bio delikatni sekundant pri najmaestralnije izvedenom monologu u našoj filmskoj povijesti, onog Ilije Čvorovića, a ovdje je duh Batin vratio dug Bori, upisavši ga kao Luku Labana među najveće aktore i aktere sedme umjetnosti u nas.