HAVC je vrlo kratko vrijeme imao produkcijsku kategoriju mikroproračunskog dugometražnog igranog filma, a u njoj su, ako se ne varam, odobrena i snimljena svega dva ostvarenja. Jedno od njih je "Žena s gumenim rukavicama" Marija Šuline, čiji je budžet iznosio stotinjak tisuća eura, što je pet do šest puta manje od tadašnjeg uobičajenog udjela HAVC-a u produkciji cjelovečernjeg igranog filma, ali je desetak puta više od proračuna debitantskog Šulinina igranog dugog metra, nezavisnog ostvarenja "Adam" iz 2020.
Autor je nastavio praksu one-man showa iz prvijenca, čak ju je intenzivirao – u novom filmu on je redatelj, producent, direktor fotografije, montažer (slike), montažer i dizajner zvuka, kolorist, autor jedne od pjesama te gitarist benda koji pjesme izvodi. Može se odmah reći da je u tom pokrivanju mnoštva funkcija pretjerao pa je tako zvučna pista tehnički prilično problematična, a ni u montaži (slike) nije se proslavio.
Dok je "Adam" bio storija o traumatiziranom naslovnom vukovarskom branitelju, "Žena s gumenim rukavicama" bavi se naslovnom pripadnicom tehničkog osoblja osnovne škole u neimenovanom slavonskom mjestu (u praksi to znači da je čistačica i vrtlarica te da kuha kavu za nastavno osoblje), dobroćudnom Mirnom (Areta Ćurković) koja se otvorena srca pridruži prosvjetarskom štrajku, da bi naposljetku bila izigrana – dok su nastavnici dobili povišice, tehničko osoblje nije. Na temelju scenarija književnika Franje Nagulova (napisao je scenarij i za "Adama") te dramatičara Ivora Martinića (autor kazališnog predloška i scenarija Ogrestina "Plavog cvijeta"), Šulina je film koncipirao kao spoj osobne drame žene zlatnog srca koju mnogi iskorištavaju te društveno-kritičke drame s velikom temom štrajka baziranom na stvarnom, dobro znanom općem štrajku hrvatskih prosvjetara, no ni u jednom segmentu nije polučio dobre rezultate, a još manje u njihovom podosta mehaničkom spoju.
Za razliku od izrazito dominantno amaterskog ansambla "Adama", glumačku ekipu novog filma većinom čine profesionalci, što rezultira pojedinačno solidnim nastupima (osobito malo znanog Ivana Ćaćića u ulozi manipulativnog šefa sindikata i iskusne Sandre Lončarić kao Mirnine kolegice), međutim utjelovljeni likovi, jednako kao i motivi i teme, nijednog trenutka ne profunkcioniraju kao cjelina. Mirnin privatni život trebaju ilustrirati prizori njezine brige o staroj i teško pokretnoj te reklo bi se osornoj majci, no u njima umjesto snažne naturalističke sugestivnosti dobivamo mlakost garniranu inače solidnom muzičkom temom Igora Arlovića (koju Šulina prečesto tijekom filma koristi za građenje atmosfere).
Duga dronska, opet glazbom podložena noćna scena osvjetljenog grada, koja je valjda trebala podcrtati Mirninu samoću, a možda i opću suštinsku samoću ljudi, kao da je uvezena iz nekog drugog filma, a posebno bodu oči dramaturški problemi. Antonija Mrkonjić kao Mirnina mlada kolegica dopadljivim licem i zaraznim osmijehom krade svaku scenu u kojoj se pojavi, ali što to vrijedi kad je njezin lik neprofiliran, a navještena narativna linija njezina erotskog interesa za domara smjesta biva zaboravljena. Lik pak vozača autobusa koji štrajkače vozi u Zagreb valjda je zamišljen kao ekspresivni epizodist, no u konkretnoj izvedbi amaterskog glumca Zdravka Šinjorija (Adam iz istoimena filma) ispadne tek nasilu ubačen karakter, a što tek reći za jednu od nastavnica koja kao grom iz vedra neba postaje važan "mikroepizodist"?
Usprkos angažmanu uglednog Ivora Martinića, dramaturgija je (p)ostala najslabije mjesto filma, a kako se dramaturgija realizira montažom, onda je jasno da ni dometi Šuline kao montažera nisu preveliki. "Žena s gumenim rukavicama" Šulinin je napredak u odnosu na prvijenac u smislu profesionalnosti, ali u smislu suštinske kvalitete napretka nema.
