Iza dramskog pisca mlađe generacije Ivora Martinića stoji već zavidan uspjeh ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji, Evropi i na drugim kontinentima. Njegova ‘Drama o Mirjani i ovima oko nje’ pobrala je sijaset pohvala i nagrada, a za kritičarku Novog lista Natašu Govedić taj je tekst ‘jedan od najboljih i najslojevitijih dramskih komada recentne domaće autorske ponude’. Slijedile su druge drame, koje su prolazile s ne manje uspjeha, naročito ‘Moj sin samo malo sporije hoda’. Martinić se u međuvremenu preselio u Barcelonu koja je, nažalost, bila jedno od žarišta širenja koronavirusa.
Za vaš komad ‘Dobro je dok umiremo po redu’ rekli ste da je to ‘intimna drama unutrašnjih svjetova likova koji se nikada ranije nisu pitali tko su i što zapravo žive’. Francuski filozof Blaise Pascal to naziva ‘odvraćanjem pažnje’. Koliko je ova kriza prilika za preispitivanje međuljudskih odnosa?
Ovo vrijeme treba shvatiti kao terapiju kako bismo bolje razumjeli i sebe i druge. Za naših života vrlo se rijetko dogodi trenutak da možemo zastati i zapitati se tko nam nedostaje ili što želimo promijeniti. Mnoge obitelji, kao i mnoga prijateljstva, ponovno se otkrivaju. Više nego ikad svjesni smo da je čovjek društveno biće i da jako ovisimo jedni o drugima. Isto tako, postajemo svjesni da smo krhki, da je život nestalan i da puno toga ne znamo. Nažalost, obiteljsko nasilje isto tako je u porastu. U Španjolskoj čak postoji kodna riječ koju žrtve mogu izgovoriti u farmacijama da bi onda osoblje pozvalo policiju. U ovoj krizi nižu se zapravo bezbrojne teme i ne prođe dan da netko od kolega ili ja sam ne podijelimo međusobno neku svoju ideju za dramu, film ili slično vezano uz trenutačnu situaciju, što je do jučer zvučalo kao premisa za neki SF film.
Najavili ste da s komadom ‘Dobro je dok umiremo po redu’ završavate ciklus drame obitelji. Što će biti vaše sljedeće teme?
Sada se bavim tekstom na temu migracija koji završavam za Slovensko narodno gledališče Maribor i za Dubrovačke ljetne igre. Korona je i tu umiješala svoje prste pa mi se činilo važnim utkati i to u zapravo već gotov tekst. Nakon toga bih se volio ozbiljnije posvetiti pisanju scenarija. Prvo za film po motivima moje drame ‘Moj sin samo malo sporije hoda’ koju sam sada smjestio u ambijent Splita i treba mi još malo vremena da mu se vratim svježijim očima, dok scenarij za film po motivima drame ‘Dobro je dok umiremo po redu’ pišem iz pozicije sina – lika koji se ne pojavljuje u drami.
Kako reagirate na činjenicu da je kazalište danas opustjelo? Kakve su reakcije vaših kolega, glumaca i drugih suradnika, koje čujete u sveopćoj tišini?
To se može gledati dvojako. Kao prvo, naravno da smo ponovno osvijestili vlastitu egzistencijalnu krhkost i zapravo – čast izuzecima – vrlo sadistički odnos većine naših poslodavaca, kao i države. S druge strane, dogodilo se zbijanje redova, jako puno kolegijalnosti i solidarnosti. Evo, i kroz projekt Monovid-19 koji radim s kolegicom Jelenom Kovačić ponovno se spojila hrvatska dramska scena, svi se nekako držimo zajedno i razmišljamo o novim oblicima prisutnosti. Dug je put pred nama, ali ne osjećam malaksalost ili tugu, već samo neku novu energiju.
Vaši komadi kao i komadi drugih dramskih pisaca iz Hrvatske izvode se na španjolskom govornom području. Kakav je umjetnički senzibilitet tamošnje publike?
Taj senzibilitet ovisi od zemlje do zemlje španjolskog govornog područja. Najviše sam prisutan u Argentini, gdje je drama ‘Moj sin samo malo sporije hoda’ već sedam godina na repertoaru, igrana je više od 500 puta i dobila je brojne nagrade. Buenos Aires je centar kazališnog života u Latinskoj Americi i obično su sve oči uperene u ono što se ondje događa, pa mi je uspjeh u tom gradu otvorio brojne druge produkcije. U Argentini je kazalište prva umjetnost: čak i u vrijeme krize Argentinci ne odustaju od kazališta. U toj zemlji postoji bogata nezavisna kazališna scena i ljudi rade kazalište iz istinske strasti. Ansambl predstave ‘Moj sin…’ čine ljudi koji preko tjedna rade kao bankari, profesori, prevoditelji, učitelji – a noću i vikendom se bave kazalištem. Ta sloboda i neopterećenost u pristupu kazalištu zaista su me oduševili.
U Zagrebu ste nedavno surađivali s malim privatnim kazalištem, Kunst Teatrom, koje je izvelo vaš komad ‘Bilo bi šteta da biljke krepaju’. Kakav je odnos javnih i privatnih kazališta u Španjolskoj, za razliku od Hrvatske?
Već dugo se u kazališnom životu Zagreba nije dogodilo nešto tako novo i svježe, što su mnogi dočekali s oduševljenjem. Kunst Teatar je najbliže inicijativama kakve su popularne u Argentini. Mali prostori koji daju priliku umjetnicima koji će raditi iz strasti. Do sada smo imali deset rasprodanih izvedbi naše predstave, što znači da već postoji i publika, kao i to da je Kunst Teatar našao kanale kako se približiti ljudima. U Barceloni također postoji niz nezavisnih kazališnih družina koje se financiraju na različite načine, no često imaju problema s publikom. Barcelona nije kazališni grad: teatar nije toliko vidljiv na ulici i u medijima, o kazalištu se ne govori u tramvajima. Još mi je teško detektirati je li to zbog skromnosti ponude ili zbog nedostatka strasti u razgovorima o toj temi.
S redateljem Daliborom Matanićem trebali ste u HNK-u u Zagrebu dramatizirati tekst ‘Zbogom, Berlin’ prema kojemu je nastao film ‘Cabaret’ koji govori o usponu nacizma. I pandemija je otvorila prostor za potencijalnu diktaturu, s policijskim satom i zabranom kretanja, ali možda i za situaciju gdje će pružena ruka biti važnija od ideoloških podjela?
Još ne znam što će biti s tim projektom jer je sve otkazano, ali s Daliborom volim raditi jer kako dolazi iz filmskog, a ne kazališnog okružja, na kazalište gleda neiskvareno, iskreno i svježe. Potencijalna diktatura je već prisutna, pogledajte samo primjer Mađarske. Nemogućnost ljudi da prosvjeduju ide nevjerojatno na ruku svim vladajućima. Vidjet ćemo kako će stvari razvijati, ali sigurno je da ništa pa ni politički sustavi nakon ovoga neće biti isti. Ne u smislu nužne promjene, već u smislu redefiniranja postojećega.
U tom smislu, kako zamišljate ljude i svijet kada sve ovo prođe?
Sigurno će trebati vremena za ponovno fizičko upoznavanje i prevladavanje straha od drugih ljudi. U Evropi zbog terorističkih napada već imamo taj strah od gomile i gužvi. No mislim da je čovjekova potreba za bliskošću jača od opasnosti. Nadam se da ćemo više cijeniti prirodu, trenutke zajedništva i stvari koje su zaista vrijedne.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
