"Živi i zdravi", drugi dugometražni film Ivana Marinovića, pravi je postjugoslavenski proizvod – u njegovoj su produkciji sudjelovale sve bivše jugoslavenske republike, osim BiH, koju je "zamijenila" Češka. Većinski crnogorska koprodukcija s hrvatskim udjelom ponajprije u glavnoj glumici (Tihana Lazović) i istaknutom sporednom glumcu (Goran Bogdan), premijeru je imala prošle godine na festivalu A kategorije u Tallinnu, a nakon što je obišla niz regionalnih smotri (na Pulskom festivalu prikazana je u elitnom terminu u Areni) došla je i do redovne kinodistribucije u Hrvatskoj.
Marinović se bavi svadbom i stvarima oko nje u tradicionalnoj patrijarhalnoj balkansko-mediteranskoj crnogorskoj sredini, u kojoj su čast i običaji iznad svega. Čini to u formi komedije s dramskim tonovima i pritom se oslanja na valjda svaki mogući stereotip koji se može zamisliti, želeći istovremeno biti i populistički zabavan i idejno "napredan".
Problemska situacija njegova filma kao da je prepisana iz neke holivudske romantične komedije – nesuđena mlada, samosvjesna i odlučna Dragana (Lazović), samo dva dana prije vjenčanja s dobroćudnim i povodljivim Momom (Goran Slavić) od njega odustane, šokiravši i njegovu i svoju obitelj koje su mnogo uložile u raskošnu svadbu i kojima zbog tog njezinog čina prijeti velika sramota. Stoga Momin otac Leso (Momo Pićurić), "veliki patrijarh", izvrši pritisak na Draganinu obitelj te biva sklopljen dogovor da se svadba ipak održi, a da se mladenci raziđu nakon nje. Dragana nevoljko pristane, dok Momo o dealu ne zna ništa, a kad usred svadbe dozna, doći će i do njegove transformacije...
Spoj populizma i "naprednosti" Marinovićeva ostvarenja naišao je na poveću naklonost kritike, toliku da je kritičkijem gledatelju u to teško povjerovati. Naši kritičari filmu tepaju da je zabavan i inteligentan, dok ga potpisnik ovih redaka doživljava kao dosadan, proizvoljan i nevješto licemjeran. Dominantan komedijski žanrovski sloj trebao je biti urnebesno kaotičan, ali Marinović nema redateljske kapacitete za to pa su mu tempo i ritam mlaki i usporeni te u takvim okolnostima banalnost (prizemnog) humora za kojim poseže jače dolazi do izražaja.
Što se tiče proizvoljnosti, ona se odnosi na karakterizacijsko-motivacijsko-dramaturški kompleks: ako je mladino kao grom iz vedra neba odustajanje od vjenčanja opravdano kao naprosto jedan od mogućih žanrovskih motivskih postulata, kako objasniti i opravdati iznenadnu promjenu stava mladoženjine majke (Snježana Sinovčić Šiškov) prema (ne)suđenoj snahi, kad iz čista mira, bez ikakve dramaturške i psihološke pripreme neprijateljstvo zamjenjuje ženska solidarnost, odnosno tvrda konzervativna pozicija u tren je oka smijenjena liberalnom podrškom emancipaciji?
Ili završni obrat, kad se shvati da je kritika patrijarhata zapravo u službi njegove afirmacije? Dragana je, naime, bila odustala od Mome jer je (ženski?) slab, a vratila mu se kad je promijenio ploču i postao (muški) jak te odlučila s njim, pravo tradicionalno, osnovati obitelj, zbog čega je dakako zaslužila poštovanje njegova oca, u ovom tekstu već tituliranog kao "vrhovnog patrijarha". Kao što je uostalom Draganina kuma Mila (Dragana Dabović), na riječima emancipirana žena, "u praksi" pala na Momina patrijarhalnog kuma Zdravka (Goran Bogdan). Komedijski uzus? Ako jest, krajnje je stereotipan i svakako ideologiziran, a ne životno realističan.
Najbolji sastojak filma jaka je glumačka ekipa na čelu s uobičajeno uvjerljivom Tihanom Lazović, a jedini njezin slabiji član, začuđujuće, jest Goran Bogdan čiji je kum Zdravko vjerojatno najbezličniji i najsuvišniji lik koji je u karijeri igrao; no reklo bi se da je to više do režisera i scenarista Marinovića nego do samog glumca. Uglavnom, "Živi i zdravi" veliko su razočaranje, a paralele koje su neki kritičari vukli s poetikom velikog Živka Nikolića potpuno su promašene.
