Monotton
Dvadeset i tri su godine prošle otkako je Oliviero Toscani, kućni shockvertiser kompanije Benetton, dizajnirao onaj antologijski plakat pod naslovom ‘Bosanski vojnik’: bile su devedesete, na globalnoj se reklamnoj sceni nosio društveni angažman, u Bosni su se nosile ratne uniforme, pa je ispred neutralne bijele pozadine oglasa završila jedna obična majica kratkih rukava, prošarana rupama od metaka i natopljena krvlju. Uz nju, položene još i vojničke hlače s maskirnim uzorkom: sve što je ostalo od ubijenog borca. Poanta je pritom, naravno, bila u odsustvu znakova: improvizirana uniforma mogla je pripadati bilo kojoj od zaraćenih strana, jer univerzalna reklamna gesta modne multinacionalke u pohodu na svjetsko tržište nije trpjela tragove konkretne politike; s političkom se provokacijom samo neobavezno, dizajnerski poigravala. Na nevolju, tragove individualne tragedije ipak je nešto teže otkloniti: ubrzo nakon lansiranja kampanje Benetton su tužili roditelji ubijenog vojnika čiju je odjeću korporacija prisvojila radi vlastitog brendiranja – bio je, ispostavilo se, Hrvat, borio se u HVO-u, a poginuo o Hercegovini – zatraživši povlačenje reklame, ali u srazu s velikim biznisom nisu imali ozbiljnijih šansi. Ime bosanskog vojnika, njihovog sina, u međuvremenu je zaboravljeno; ‘Bosanski vojnik’ Oliviera Toscanija ostao je upamćen, i to kao jedan od hrabrijih kreativnih iskoraka svjetske reklamne industrije krajem prošlog vijeka.
Vrijedi ga se zato prisjetiti i danas, ponovno, baš dok Benetton u Sarajevu postavlja medijski razvikanu izložbu suvremene postjugoslavenske umjetnosti ‘Face to Face’, posvećenu ‘prelaženju granica’, ‘liječenju rana’ i zajedničkom ‘usmjeravanju kreativne energije’. Jer u tome je ljepota korporativnog oglašavanja: podjednako lako parazitira na ratu i na miru, na borbi oko granica i na njihovom nadilaženju, na zadavanju rana i na njihovom liječenju. Skoro četvrt stoljeća nakon brendiranja krvavom pogibijom, kompanija tako u Bosanskom kulturnom centru izlaže radove skoro hiljadu umjetnica i umjetnika iz svih sedam postjugoslavenskih država, od Makedonije do Slovenije: u skladu s propozicijama Benettonovog globtroterskog projekta Imago Mundi, svi su pozvani autori priložili po jedan originalni rad dimenzija 10x12 centimetara. A mimo minijaturnog formata, ambicije su maksimalističke: kurator i glavni menadžer izložbe, galerist Claudio Scorretti – nakon što je prigodno pohvalio eksjugoslavensku umjetnost kao najnapredniju u bivšem socijalističkom bloku – poziva na uspostavu regionalnog tržišta umjetnina, kritizira politička kadroviranja u kulturnim institucijama i predlaže zajednički iskorak novonastalih država na vodeće svjetske sajmove poput Art Basela. Sve je, dakle, baš kao i što treba biti: patronizirajući glas s razvijenog Zapada, ideologija dijaloga i međusobnog razumijevanja, regionalna integracija usmjerena logikom tržišta. Samo što – rekli smo već – tragove tragedije ipak nije tako lako otkloniti. Pa zato najednom, u popratnom promotivnom materijalu, u dionici posvećenoj hrvatskim umjetnicima koje je probrala ad hoc kustosica – inače Benettonova PR-menadžerica – Mara Rondi, nailazimo i na ovaj dirljiv odlomak: ‘’Poezija je moja svjetiljka što naznačuje prostor tame: ruka obasjana u otajstvenom tkanju’, recituju stihovi hrvatskog pjesnika Mileta Pešorde. Tako i suvremena umjetnost u Hrvatskoj osvjetljuje i pokazuje pravi put…’
Usred banalnih korporativnih lauda, eto nam dakle Mile Pešorda: isti onaj koji je devedesetih migoljio medijskom maticom huškačkog nacionalizma, isti onaj kojeg će, bude li sreće, neka bolja budućnost pamtiti isključivo kao čovjeka koji je tužio Predraga Matvejevića kada mu je ovaj tu istinu javno sasuo u lice. I pritom je posve nevažno kako je točno jedan minorni nacionalistički pjesnik završio u propagandnom paketu atraktivne izložbe koja deklarativno poziva na toleranciju i pomirenje: sama činjenica da ga zatječemo tamo potvrda je temeljne indiferencije modne korporacije, koja viziju postjugoslavenske umjetničke integracije svodi isključivo na tržište. Kao što joj je nekada bilo savršeno nevažno kojoj to strani pripada jedan stvarni, poginuli vojnik, tako je danas zapravo nimalo ne zanima kulturni kontekst u koji ulazi s privilegirane pozicije bogatog zapadnjačkog mecene. Zaraćene vojske, individualna sudbina poginulog mladića, šovinistička prtljaga pisca koji je njega i njegove vršnjake s novinskih stranica tjerao u smrt: sve je to zapravo isto, sve se može svesti na format od 10x12 cm, sve se može brendirati i dobro prodati u zajedničkom, regionalnom aranžmanu. Uzalud dakle razigrana promocija multikulturalizma, uzalud famozne ‘ujedinjene boje’: Benetton je nepodnošljivo monoton. A mala, lokalna tragedija suvremene postjugoslavenske umjetnosti sastoji se u tome što joj – neovisno o njenim današnjim, solidnim potencijalima, neovisno o velikoj i moćnoj jugoslavenskoj tradiciji – aktualni tržišni lik kroji fabrika modne konfekcije.
Kratki kadrovi
Uostalom, dovoljno je nasumično prolistati nekoliko novijih showbizz vijesti iz domaćih medija da bismo doznali gdje točno globalna perspektiva smješta našu, regionalnu kulturu. Kendrick Lamar, hip-hop superstar, na posljednjem je albumu ‘Damn.’ – doznajemo iz muzičkih rubrika – semplirao nekoliko taktova pjesme ‘Ostavi trag’ jugoslavenskog jazz-rock benda September, popularnog sredinom sedamdesetih. U aktualnoj, trećoj sezoni sjajne serije ‘Fargo’, čitamo, pojavljuje se Goran Bogdan: uloga je sporedna, doznajemo čim ‘Fargo’ skinemo s torrenta, a Bogdan glumi šutljivog ruskog mafijaškog bodyguarda. U foršpanu za novi, tko zna koji po redu nastavak filmske franšize ‘Transformers’, netko od novinara uočio je kratki kadar s portretom Nikole Tesle okačenim na zid: eno ga na YouTubeu, pojavljuje se na nekoliko sekundi, među brojnim drugim slikama… I nikom nije pretjerano važno to što je September svirao tehnički odličan, ali lako zaboravljiv jazzy kičeraj, niti tko spominje da je Bogdanov glumački talent neusporedivo veći od skučenih gabarita epizodnog mafijaškog lika, niti bilo tko može pretpostaviti kog vraga radi maleni Tesla među svim onim gigantskim robotima. Jer ovakve se vijesti prenose refleksno i skicozno, u par skromnih crtica. Kratki kadrovi, sporedni likovi, nekoliko sempliranih taktova: to je prava lokalna mjera u kontekstu velikih svjetskih premijera. Marginalna zabava i rubna egzotika; sasvim dovoljno, vidimo, da se domaći mediji nakratko oduševe vlastitim iskrivljenim likom u donjem kutu globalnog ogledala.
Algoritam nestaje…
Opet, bolje i iskrivljen globalni odraz nego samoskrivljen lokalni poraz: stečaj Algoritma – nakladnika i knjižara kojeg je kontinuitet promašenih kulturnih politika pretvorio u gospodara sudbina malih izdavača, autora, lektora i prevoditelja – napokon će domaći knjižni sektor survati na dno. Nije da nije bilo očekivano: sada se, naravno, svode računi pa iznova slušamo ono što svatko iole upućen u funkcioniranje scene ionako već godinama uzaludno ponavlja. Nije se smjelo dopustiti da veliki progutaju male; trebalo je na vrijeme sanirati kolaps nezavisne knjižarske mreže; Algoritmova politika neplaćanja dobavljačima i vlastitim autorima morala je biti sankcionirana; pretvaranje kompletne knjižne industrije u taoca pogrešnih procjena jednog neuspješnog biznismena, Algoritmova vlasnika Nevena Antičevića, samo je znak odsustva bilo kakve suvisle politike… Iz Ministarstva kulture – s adrese koja je, u raznim mandatima, uporno proizvodila premise aktualne propasti – pritom stižu neodređene najave ‘mjera za očuvanje i razvoj knjižarske mreže’, a posebno se ističe skori rad na stvaranju čitalačkih navika u sklopu Nacionalne strategije za poticanje čitanja. Ideja, bojimo se, ne obećava: prijateljsko uvjeravanje ljudi da češće čitaju knjige dok se nepovratno urušava nakladnička i knjižarska infrastruktura koja bi im te knjige trebala donijeti kao da priziva onu priču o selu koje gori dok se baba češlja. Ako i ona nije suviše optimistična: još samo malo, čini se, pa će od našeg malog knjižnog sela u velikom plamenu ionako ostati obično zgarište.
… Medika ostaje
Predizborna poruka Milana Bandića zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni odaslana je prošlog tjedna u žanru službenog dopisa Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada: od korisnika prostora bivše tvornice Medika, udruga i pojedinaca, zatraženo je da se isele u roku od osam dana. Umjesto iseljavanja, pokrenuta je međutim velika kontraakcija: u Medici su organizirani koncerti, projekcije i radionice, alarmirani su mediji, raspisana peticija za očuvanje jedne od ključnih gradskih indie lokacija. Sve što treba znati o odnosu gradonačelnika spram kulturnjaka stalo je u pritom u njihovo priopćenje: ‘Ovaj dopis kulminacija je višegodišnjeg procesa sustavne prakse srozavanja i zatvaranja mjesta nezavisne kulture u gradu Zagrebu, a pritisak na Mediku od strane gradskih vlasti traje već duže vrijeme. (…) Provedba Gradskog rješenja značila bi prekid svih programa koji su u tijeku i pripremi, u koje su uložene godine truda i znanja. Medika predstavlja trajnu potrebu u životu mnogih koji je koriste i osmišljavaju – omogućuje učenje, vježbanje, okupljanje, stvaranje i predstavljanje svojega rada drugima. Ne promovira kulturu pasivne konzumacije nego aktivne participacije.’
Bit će da u Gradu ipak nisu očekivali ovako snažnu reakciju, pa su brzo reterirali: Bandić je obećao da Mediku nitko neće dirati ‘najmanje dvije godine’ – kada bi se ondje, po svemu sudeći, trebao izgraditi veliki kongresni centar – a zagrebačkim kulturnjacima, ne žele li za najmanje dvije godine ponovno raspisivati peticije i organizirati prosvjedne akcije, preostaje u nedjelju izići na izbore.
