Lukas Nola ostat će zabilježen u povijesti hrvatske kinematografije prvenstveno zbog dva razloga – kao najistaknutiji predstavnik tzv. mladog hrvatskog filma devedesetih te kao jedan od vrlo rijetkih domaćih praktikanata "čistog" art-filma u brojem malom, ali vrijednom sloju svog opusa. Olovnih devedesetih bio je patriot kao i većina pripadnika svoje generacije, ali njegov patriotizam bio je daleko profinjeniji od onog koji je tada vladajuća politika stavljala u prvi plan, za što je sjajan primjer danas, nažalost, zaboravljena pjesma s refrenom "Ljubav će bit glasnija od sve tišine/ ljubav će čut svi tužni ljudi domovine". Skladao ju je i za nju napisao tekst početkom rata, a izvodile su je tada mlade glumice njegove generacije sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, među njima i njegova buduća supruga Barbara Nola (prema riječima Borisa Runjića, člana zajedničkog mladalačkog benda, Nola je imao velik skladateljski dar, a prošle smo se godine, zahvaljujući knjizi koju je objavila izdavačka kuća Vuković&Runjić, mogli uvjeriti i da je zanimljiv pjesnik).
Filmski talent navijestio je 1993. televizijskim uratkom "Dok nitko ne gleda", osebujnim trilerom s humornim elementima (pamti se gotovo parodijska scena u kojoj tada neznani Dražen Kühn u transu recitira Ujevićev "Notturno"), a potvrda dara uslijedila je 1997. s još jednim TV-filmom, "Svaki put kad se rastajemo". Fino građene atmosfere i s nelaskavim prikazom ratnog Zagreba u kojem se zateknu vojnik i njegova kćerkica, s iznova demonstriranom sklonošću bizarnom (čiji je glavni nositelj ovog puta bila Nina Violić), "Svaki put kad se rastajemo" bio je do tog vremena uvjerljivo najbolji film s temom Domovinskog rata.
Iste godine Nola je ostvario i kino debi "Rusko meso", uradak koji je kritika prepoznala kao par excellence postmodernistički zbog miješanja (kriminalističkog) žanra i filmofilske samosvijesti (junakinja znakovita imena Ida, utjelovljena u Barbari Noli, u ilegalnom bordelu pokušava otkriti kako je i zašto stradala njezina sestra Laura Palamar, čije ime jasno upućuje na Lauru Palmer, početnu točku Lynchova "Twin Peaksa", kultnog štiva Nolina naraštaja). A onda je uslijedio radikalni zaokret – filmofilski žanrovac postaje praktikant poetike visokog modernizma na tragu Tarkovskog i Mimice, no po intenzivnom (i ranije zamijećenom) interesu za erotsko blizak i Zafranoviću.
Na samom početku novog tisućljeća Nola, naime, snima vjerojatni vrhunac svog dugometražnog opusa, po mnogo čemu, a ponajprije po odabiru močvarnih ambijenata delte Neretve (čime se na neki način referirao i na Petrovićevo modernističko-naturalističko remek-djelo "Tri"), impresivan ratni art-film "Nebo, sateliti", kojim je postigao daleko najveći međunarodni odjek (nagrada za sjajnu fotografiju Darka Šuvaka na festivalu Američkog filmskog instituta, specijalna nagrada žirija na prestižnom festivalu Mannheim-Heidelberg), a onda i kontroverzni erotski art-film "Sami" u kojem je Leon Lučev ostvario prvu veliku ulogu, a Nina Violić jedan od vrhunaca svog opusa.
"Mekšem" filmovanju Nola se vraća 2007. "Pravim čudom", oslonjenim na "Čudo neviđeno" kultnog Živka Nikolića i na karizmu povratnika u hrvatsku kinematografiju Rade Šerbedžije, a 2013. realizira u svom omiljenom, visokostiliziranom modusu tjeskobni rad "Šuti" kojim je otkrio Tihanu Lazović.
Do kraja života uspio je u potpunosti dovršiti još samo mini-seriju "Čuvar dvorca" o završnom razdoblju Udbina djelovanja, vjerojatno najbolju hrvatsku TV-seriju od stjecanja državne nezavisnosti, a ako bi se potpisnika ovih redaka pitalo koji je vrhunac Nolina opusa, odgovor bi bio – gotovo neznani, a fascinantni kratki onirički film "Foto atelje" iz 2008., maestralni spoj evropskog nadrealizma i najosebujnije struje američke indie poetike. Hrvatska kinematografija bez tog filma, ali i bez cjelokupnog opusa Lukasa Nole bila bi neizmjerno siromašnija.
