U zadnjih petnaestak godina dva su filma s protagonistima hrvačima iskočila u prvi plan. Prvo je 2008. renomirani Darren Aronofsky polučio za njega neobičan, realističko-naturalistički naslov "Hrvač" s rijetko kad boljim Mickeyjem Rourkeom u naslovnoj ulozi, da bi 2014. Bennett Miller, do tad znan kao pouzdan, ali ne i izuzetan režiser, iznenadio moćnim ostvarenjem "Foxcatcher".
Aronofsky se bavio fiktivnim likom tzv. profesionalnog hrvača, kakvi se u nas još od davnih vremena stripa o Johnnyju Panteri nazivaju kečerima, a Miller stvarnim "amaterskim" hrvačima, braćom Schultz koja su osvojila zlatne olimpijske medalje, te njihovim bogatim, ali psihički pomaknutim sponzorom koji je naposljetku jednog od njih dvojice ubio.
Film "Čelična kandža" nedavno je došao u naša kina s reputacijom miljenika znatnog dijela američke kritike, a može ga se doživjeti kao svojevrstan spoj "Hrvača" i "Foxcatchera". U nas nedovoljno poznati režiser i scenarist Sean Durkin (dugometražni mu je debi, triler-drama "Martha Marcy May Marlene", bio nominiran za Zlatnu kameru u Cannnesu te nagrađen za najbolju režiju na Sundanceu) "preuzeo" je od "Hrvača" milje kečera s njihovim namještenim, ali fizički itekako zahtjevnim borbama, dok se na "Foxcatcher" naslanja činjenicom stvarne priče o braći hrvačima koje je zadesila tragedija. S tom razlikom da je u njegovom filmu riječ o čak petorici braće (u stvarnosti su bila šestorica) i o nizu tragedija: jedan je brat umro kao dječak nesretnim slučajem, jedan, u tom trenutku sportski (ili "sportski") najuspješniji, od neliječene perforacije crijeva, a dvojica su počinila samoubojstvo (u stvarnosti su čak trojica braće sebi oduzela život, ali Durkin je smatrao da bi to za film bilo previše, pa je jednog od njih naprosto eliminirao).
Stanovita veza između "Foxcatchera" i "Čelične kandže" je i upitna osoba na poziciji autoriteta – dok je u prvom slučaju to spomenuti (ubilački) sponzor, u drugom se radi o odveć zahtjevnom ocu čija je opsesija da mu sinovi postignu uspjehe koje on sam nije, tj. da postanu "svjetski prvaci".
Durkin je umješan u slikanju odnosa između oca i sinova koji se zasniva na očevu neupitnom autoritetu oslonjenom u potpunosti na patrijarhovu psihičku moć nad sinovima putem svojevrsne ucjene ljubavlju (nema ni najmanjeg fizičkog nasilja). Sinovi naprosto vole oca i učinit će sve da zadobiju njegovo poštovanje i ljubav, a to uvijek znači jedno – da će postati kečeri, iako je jedan od njih daroviti bacač diska, a drugi, najmlađi i najnježniji, muzičar. Otac im otvoreno kaže da kod njega postoji ljubavna hijerarhija i da je trenutni poredak sinova po tome koliko kojeg voli takav i takav, ali da nije čvrsto zadan i može se promijeniti, sukladno njihovoj posvećenosti ciljevima koje im je on zadao. Majka pak podržava oca, njih dvoje čvrst su oslonac jedno drugom. Najstariji živući sin, iz čije perspektive je sagledana velika većina zbivanja, ni vjenčanjem s relativno slobodoumnom djevojkom neće izbjeći očevoj sjeni, ali ipak će se, malo po malo i nakon što se sve tragedije dogode, kao jedini preživjeli sin, emancipirati.
Glavni aduti filma sugestivna su, opipljiva atmosfera i jako dobre glumačke izvedbe brojnog ansambla (sjajni su Holt McCallany kao otac, ultranabildani Zac Efron kao preživjeli sin, također gotovo neprepoznatljivi Harris Dickinson kao treći najstariji brat, te Stanley Simons kao najmlađi, a i Lily James kao mlada supruga).
Glavni pak problem povremena su nepotrebna "crtanja" (na početku iza kadra obiteljskog oružja slijedi kadar kućnog raspela) te opća mjesta i patetika (završna kritika stava "muškarci ne plaču", fantazijska scena susreta mrtve braće na onom svijetu). Kad se sve zbroji i oduzme dobije se solidan ostvaraj koji je, međutim, pogotovo u kvalitetnijoj prvoj polovici, obećavao puno više.
