Katarza
Tako, valjda, izgleda katarza. Kada se ispod gustih soničnih nanosa ‘Opere industriale’, kroz zvučni zid električnih gitara, bubnjeva i šahtofona, probio prvi stih antifašističke ‘O bella ciao’, u moćnoj izvedbi riječkog zbora, zvučalo je poput trijumfa. Kao da je dvadeset hiljada ljudi okupljenih u gradskoj luci svjedočilo nečem većem od običnog otvaranja kulturnog projekta. Kao da je – makar samo simbolički, makar samo na kratko – zaustavljena duga, zamorna i mučna hrvatska kulturna kontrarevolucija. A bez njenog poraza, teško je shvatiti što znači riječka pobjeda: te su dvije priče, uostalom, od samoga početka čvrsto isprepletene.
Prije sedam godina, kada je Rijeka najavila da će se kandidirati za evropsku prijestolnicu kulture, na političku scenu tek što je provalila nova, ultrakonzervativna, paranoidno antikomunistička desnica: novoizabrani predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko iz opozicije je prijetio da će nam svima začepiti usta, Željka Markić spremala se referendumskim metodama utjerati homofobiju u ustav. Samo tri godine kasnije, kada je Rijeci u proljeće 2016. titula EPK-a dodijeljena, ta je desnica već držala ključne poluge: Kolinda Grabar-Kitarović bila je predsjednica države, Karamarkov HDZ kontrolirao je vladajuću koaliciju, a novi ministar kulture, dojučerašnji anonimus Zlatko Hasanbegović, pripremao je temeljito čišćenje kulturnog polja od ljevičarskog kukolja. Prošle subote, na otvaranju riječke Evropske prijestolnice kulture – međutim – sve je najednom izgledalo mnogo drugačije: Karamarko, Hasanbegović i Markić već su neko vrijeme samo političke marginalije, umjesto Grabar-Kitarović u publici je sjedio Zoran Milanović, a scenom je dominirala eksperimentalna poetika, ekstremno kazalište Tanje Vrvilo i Damira Bartola Indoša, alternativna kulturna ikonografija. U zemlji rasturenih javnih i neprofitnih medija, u kojoj takozvani branitelji jurišaju na kulturne institucije i vode bizarni svakodnevni rat protiv Jugoslavije, u kojoj je pod ideološkim stijegom desnice umalo razvaljen HAVC i nepovratno uništeno na stotine kulturnih projekata, u kojoj Antun Vrdoljak snima debiletantskog ‘Generala’ dok kulturnjaci poput Olivera Frljića, Siniše Labrovića ili kustoskinja iz kolektiva WHW odlaze raditi u druge države, takav ikonografski preokret mora imati snagu katarze. Odzvanjali su antifašistički stihovi, svirali su pankeri, orkestar brusilica, varioca i iskri slavio je radničku povijest grada: spektakl je, usto, bio odlično režiran, sasvim solidno izveden i – što je najvažnije – masovno posjećen. Nimalo zato ne čude medijski refreni o progresivnoj riječkoj sceni, skoro unisono oduševljenje među liberalnijom publikom i pohvale gradu koji je poslao sliku neke bolje, ljepše, tolerantnije Hrvatske u svijet. Samo, ako bismo htjeli doista ostati vjerni onome što je otvorenje EPK-a predstavljalo – transgresiji i avangardi, pomaku i panku, manjinskim perspektivama i pravu na različito mišljenje – onda jednoglasno oduševljenje možda i nije najbolji način da se to postigne.
Kulisa
Jer vjerojatna zadnja stvar koja treba Rijeci – kao i, uostalom, bilo kojem drugom gradu koji ulazi u programirano rizičan projekt evropske prijestolnice kulture – jest da se pretvori u dopadljivu, atraktivno stiliziranu sliku same sebe, u kulturnu kulisu prilagođenu očekivanjima lokalne kreativne klase i dobronamjernih hipsterskih turista. Želi li to izbjeći, ne može zaobići i neka manje ugodna pitanja. Dio njih otvorila je već uvodna ceremonija. Na primjer: kakve točno veze ima napadna glorifikacija muzičkog novog vala s činjenicom da taj val nije nov već dobrih četrdeset godina? Ili: što veže plesni ansambl u plavim radničkim trlišima s brodogradilištem 3. maj koje pleše na rubu stečaja, zapošljavajući jedva još koju stotinu radnika? I možda: što točno znači naslovna parola o ‘Luci različitosti’ u gradu koji etnički, kulturno i jezično iz godine u godinu postaje sve homogeniji? Nije li, ukratko, svečanost otvaranja ipak bila nešto manje avangardna nego što nam se na prvi pogled učinila? Nije li novoproglašena prijestolnica kulture već u prvom koraku pristala na mitologiziranu sliku vlastite bolje prošlosti? I kome je zapravo ta slika namijenjena: ostatku Hrvatske, umornom od desničarske kontrarevolucije i željnom da se napokon ‘predstavi svijetu’ u malo ljepšem svijetlu, ili gradu čiji klinci odavno ne slušaju Parafe, čiji radnici više ne grade brodove, čije ulice već dugo nisu slobodne od ksenofobije?
Rijeka, na sreću, ima punu godinu da pronađe odgovore. A ukoliko u nešto već sada može biti sigurna, onda je to da joj pritom neće pomoći kulturne rubrike mainstream medija, jadna javna radiotelevizija ni umjetnici koji će navratiti da postave izložbe, održe koncerte i nikada se više ondje ne vrate. Neće joj pomoći onaj bolji, liberalniji ostatak Hrvatske koji se ovih dana Rijekom toliko oduševljava: takvoj Hrvatskoj, na kraju krajeva, ovakva je Rijeka sasvim dovoljna. Samoj sebi, Rijeka još uvijek može postati bolja.
Zastava
Jad i zvijezda! Užas i strava! Strava i zastava! Dok smo mi u ‘Neprijateljskoj propagandi’ sitničavo secirali značenjske slojeve riječkog spektakla, hrvatska kulturna desnica bavila se ozbiljnijim, sudbinskim pitanjem: što radi jugoslavenska trobojnica na izložbi zastava svih država kojima je Rijeka u povijesti pripadala? Jedan mogući odgovor – da je Rijeka, sjećaju se neki, svojedobno pripadala čak i Jugoslaviji – nije ih zadovoljio. Jedan mogući izgovor – da bi, bez Jugoslavije, nad Rijekom danas vjerojatno vijorila zastava Italije – nije im se dopao. Jedan mogući prigovor – da ionako nema suviše smisla drviti o bivšoj državi dok Rijeka postaje kulturna prijestolnica Evropske unije – do njih nije ni dopro. Pokušali smo, eto, sve što je moguće, potrošili odgovore i ispunili prigovore, ali ne ide, pa ne ide. Hrvatsku desnicu ostavljamo zato tamo gdje je najsigurnija, gdje se najbolje osjeća: u čvrstom zagrljaju Jugoslavije.
Sjećanje
Priča o riječkom tretmanu Jugoslavije ima, međutim, i medijsko naličje, a to je naličje mnogo zanimljivije. U dubokoj sjeni plitkog skandala oko izlaganja zastave, ekipa EPK-a predstavila je projekt ‘Okoliš sjećanja’, posvećen čuvanju uspomene na užase Golog otoka. U projektu sudjeluje četrdesetak mahom sjajnih umjetnika, od Labrovića i Indoša do Igora Grubića i Borisa Greinera. Čitavu godinu gledat ćemo njihove performanse, instalacije i fotografije postavljene na billboarde širom Primorsko-goranske županije, a jedan od ciljeva ‘Okoliša’, prema riječima direktorice EPK-a Emine Višnić, jest ‘dati svjetlo na temu Golog otoka koja se od 50-ih, 60-ih godina zanemaruje te otvoriti prostor javne rasprave’.
Iako je prostor, eto, otvoren, nitko u njega do sada nije kročio: ovdje se javne rasprave još uvijek svode na format zastave. Zato koristimo priliku pa uz direktoričinu izjavu dopisujemo sitnu fusnotu. Razumljivo je i općeprihvaćeno danas reći da je tema Golog otoka još od 50-ih sustavno zanemarivana, ali nažalost nije i točno. Ta je tema u bivšoj državi doista dugo bila tabu, i to jedan od njenih mračnijih, ali kada je početkom osamdesetih frontalno provalila u ondašnju javnost, pretvorila se u prijelomno jugoslavensko kulturno pitanje. Golootočki romani i memoari otvoreno su udarali u same temelje socijalističkog sistema, bez mnogo krzmanja izjednačavali Tita i Staljina, dovodili u pitanje legitimitet države dobrih deset godina prije nego što se ona raspala. I nisu ih pisali autsajderi: autori poput Antonija Isakovića ili Igora Torkara bili su ugledni pisci, dobitnici najvažnijih književnih nagrada, itekako čitani. Samo, zašto bi nam ovo bilo važno danas i ovdje, u Rijeci i u Hrvatskoj, gdje ni Torkara ni Isakovića odavno nitko ne čita? Možda zato što podsjećanje na jugoslavensku golootočku literaturu nepovratno podriva neke duboko ušančene mitove. Zato što podsjeća koliko je zapravo kompleksna bila bivša država: u jednoj svojoj fazi organizirala je logor za brutalnu torturu političkih protivnika, u drugoj je dozvoljavala i nagrađivala beskompromisnu kritiku partijskog sustava. A možda i zato što podsjeća da se iza naših današnjih razotkrivanja prešućenih mjesta jugoslavenske povijesti tako često zna skriti prešućivanje kulturne tradicije Jugoslavije.
Eto dakle nekoliko manje očekivanih smjerova kojima bi mogla krenuti javna rasprava izdaleka potaknuta ‘Okolišem sjećanja’. Slutimo, ipak, da neće daleko odmaći. Neće, barem, sve dok prostor rasprave zastiru zastave i dok svaki spomen Jugoslavije zatrpava lavina nacionalističke histerije.
