Vjera
‘Vjerujem da je ovo što mi se dogodilo snažan znak mogućnosti promjena’, povjerila se Milana Vuković Runjić novinarima još prije šest godina, objašnjavajući zašto ulazi u politiku. Događaj koji je našu poznatu spisateljicu i vlasnicu malene zagrebačke knjižare potaknuo na tako krupan korak nipošto nije mogao biti običan. I doista: Milani Vuković Runjić dogodio se sam gradonačelnik Zagreba. Preciznije, njegov senzibilitet: ‘U krvavoj bitci koju sam vodila za spas svoje knjižare i u kojoj su me predstavnici druge strane bacali na cestu, pokazao se senzibilitet Milana Bandića.’ Još preciznije: kada su njeni dugovi zbog neplaćanja najma narasli na 200 hiljada kuna, senzibilitet Milana Bandića pojavio se niotkuda, zaustavio već spremnu deložaciju knjižare, a uskoro su, tvrde mediji, netragom nestali i nagomilani dugovi. Milana Vuković Runjić, ukratko, svjedočila je čudu. A kada vam se takvo čudi dogodi, onda je logično da postanete vjernica: ‘Vjerujem da je ovo što mi se dogodilo snažan znak mogućnosti promjena.’
Iz čuda se, dakle, rodila vjera, ali i sama vjera je čudo: tek što se Milana Vuković Runjić, skupa s brojnim vjernicima i preobraćenicima, pridružila stranačkim listama Milana Bandića, na sve su joj se strane počeli ukazivati novi znakovi mogućnosti promjene. Prvo je, recimo, gradski Odbor za javna priznanja promijenio listu dobitnika Nagrade Grada Zagreba tako što je dopisao baš njeno ime, mada je za to priznanje nitko nije bio kandidirao: zahvaljujući prvenstveno čvrstoj vjeri, Milana Vuković Runjić primila je prigodnu plaketu i kudikamo prigodniji ček na 50 hiljada kuna. Zatim je promjenu dočekao sastav zagrebačke Gradske skupštine: ravno s Bandićeve izborne liste u njenim je klupama završila i naša junakinja. Zaprepaštena, znakove promjene najednom je počela uočavati i u širem kulturno-političkom kontekstu. ‘On je svojim teorijama antifašizma donio nešto novo’, posvjedočila je o mandatu bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, zaključivši usput da je ovaj ‘više bio žrtva, nego agresor’ jer je ‘bio jedan, a napadala ga je masa’. Iz Hasanbegovićevog primjera mogla je, doduše, naučiti i to da ne znači svaki novitet promjenu nabolje. I zaista: vrlo brzo nakon toga, Milan Bandić – koji je svojoj odanoj sljedbenici već bio obećao mjesto gradske pročelnice za kulturu – promijenio je mišljenje. I to baš zbog koalicije s Hasanbegovićevom strankom: druga najmoćnija hrvatska kulturno-politička pozicija otišla je u postizbornoj trgovini članici Neovisnih za Hrvatsku Ani Lederer.
S druge strane, naravno – kao što svaki pravi vjernik i svaka vjernica zna – takvi su neočekivani obrati samo prolazna iskušenja na kojima se čeliči prava vjera. Vuković Runjić je zato stisnula zube, pognula glavu, sklopila dlanove, odgodila planove. I evo: niti godinu dana kasnije, koalicije Bandića i Hasanbegovića više nema, zajedno s njom iz političkih je kombinacija nestala i bivša pročelnica Lederer, pa napokon može nastupiti posljednja, dugoočekivana, najveća promjena. Ona na čelu Gradskog ureda za kulturu. Tamo je, šest godina nakon prvog čuda, Milana Vuković Runjić ovih dana na vlastito iznenađenje ugledala samu sebe.
Vidite, dakle, kako vjera funkcionira. Ako u nešto dovoljno čvrsto vjerujete – zna svatko tko dovoljno dugo živi u Zagrebu – onda se čitav Milan Bandić uroti da vam se to i dogodi. Vama, recimo, nitko nije spašavao propale kulturne projekte, pa zato u izboru Vuković Runjić za šeficu gradske kulture ne vidite znakove mogućnosti promjene. Vama nitko nije vraćao neotplaćene dugove, pa vam se čini da njena kulturna politika – koja se, prema najavama, temelji na ‘sinergiji kulture i turizma’ – donosi tek nastavak agresivne transformacije gradskog centra u razglednicu za dokone turiste. Vama se, naprosto, nije dogodilo čudo, pa se zato ni ne trebate čuditi kada stvari u zagrebačkoj kulturi nastave teći po starom: mutnim financijskim tokovima, od moćnika prema poltronima, sve iz vaših džepova, mimo vaših želja i potreba… Pouka? Pošto vam Milan ionako nije dao vjeru, sada će vam Milana uzeti mjeru.
Spomenik
Kako samo Zagreb zna biti mali grad: eno na listi Milana Bandića za prošle evropske izbore i arhitekta Krešimira Rogine, koautora – skupa s kiparom Daliborom Stošićem – spomenika posvećenog svim žrtvama holokausta, koji će, nakon prošlotjedne odluke Gradske skupštine, uskoro biti podignut ispred Glavnog kolodvora. Protiv odluke bilo je Vijeće gradske četvrti Donji grad, protiv je bila Koordinacija židovskih općina, protiv su bili Židovski informacijsko-obrazovni centar Hatikva i Hrvatsko-izraelsko društvo. Jer spomenik se može ‘posvetiti ili onima koji su stradali u deportaciji u kolovozu 1942. godine, ili svim stradalim zagrebačkim Židovima (oko 8000), ili svim stradalim hrvatskim Židovima (oko 20.000) ili čak svim stradalim endehaškim Židovima (oko 31.000)’, upozorio je u Jutarnjem listu Ivo Goldstein. Rada Borić – jedna od troje zastupnika Lijevog bloka, koji su u Skupštini jedini glasali protiv prijedloga – ovako je, na portalu naših novina, objasnila svoj stav: ‘Glasala sam protiv zbog posvete spomenika, u kojoj stoji da se podiže u ‘sjećanje na šest milijuna Židova ubijenih u holokaustu’ jer takvom posvetom spomenik ostaje tek ‘velika gesta’, a da se izrijekom ne komemorira zagrebačke ili hrvatske Židove – a da ne govorimo da se ne komemorira ni Srbe, Rome i ostale protivnike NDH ubijene u logorima, već ih se čini posve nevidljivima.’ Komentator portala Bilten Marko Kostanić demaskirao je još jednu dimenziju spomeničke falsifikacije prošlosti: ‘Danas su nam heroji oni koji su tu i tamo spasili kojeg Židova od nacističke ruke, a ne oni koji su uzeli puške u ruke kako bi se borili protiv onih koji te Židove žele ubiti. Tu svoju ulogu igra i ovaj spomenik. On nije spomenik žrtvama holokausta, već spomenik zaboravu partizana.’
Sve ove glasove otpora vrijedi upamtiti jer su tako rijetki. Jer je za podizanje spomenika posvećenog šest milijuna pobijenih Židova glasala skoro cijela skupština. Jer su, eto, ponekad potrebne tako velike brojke da prikriju jednostavnu istinu: kako samo Zagreb zna biti mali grad.
Jugoslavija
U godinama dirigiranog zaborava, dragocjena je svaka diverzija sjećanja: jednu smo ovih dana otkrili s one strane Atlantika. Aleksandar Hemon upravo je objavio opsežnu duologiju ‘My Parents: An Introduction / This Does Not Belong to You’ (‘Moji roditelji: uvod / Ovo ne pripada tebi’), a razvikani New Yorker je predstavlja kratkim isječkom, odmjereno nježnim esejom ‘My Mother and the Failed Experiment of Yugoslavia’ (‘Moja majka i propali jugoslavenski eksperiment’). Nekadašnji Sarajlija za nijansu ili dvije vještije uspijeva u onom što su pokušavali mnogi: opipava šavove koji spajaju intimnu ispovijest s velikim ideološkim pričama. ‘Jugoslavija je bila diskurzivni univerzum, s tek nastalom socijalističkom srednjom klasom u svom centru. U tom univerzumu, mami je sve imalo smisla jer je bila njegov sastavni dio, jer je on rastao oko ideje na čijem je ostvarenju ona tako teško radila (…) Mamina domovina nije bila definirana stotinama godina nepromjenjive povijesti, nego trudom i snovima ljudi poput nje, ljudi čija su braća i sestre ranjeni u oslobodilačkom ratu, koji su napustili dom u 11. godini ne bi li pohađali školu, koji su dobivali žuljeve na radnim akcijama, koji su na fakultetu dijelili sobu i hranu s još četvero drugova pridošlih iz istih takvih sredina i koji su bili prvi članovi svoje porodice s univerzitetskom diplomom i televizorom na kojem gledaju ljude nalik sebi.’ Hemon piše o sveprisutnom Titovom kultu ličnosti, sletovima i štafetama, ali i prostoj činjenici da je državu oslobodila Komunistička partija; o cenzuri i gušenju studentskih pobuna, ali i napretku i modernizaciji zemlje; o vlastitom adolescentskom preziru spram službene propagande, ali i nostalgiji za vremenima solidarnosti i kolektivnog optimizma… Tekst je nastao prvenstveno za angloameričko tržište pa se neke njegove dionice ovdašnjem čitaocu čine samorazumljive. S obzirom na diktaturu povijesnog zaborava u kojoj živimo, čini mu se, nažalost, i da neće još dugo ostati tako.
Jaz
Na reklamnom valu ‘Sluškinjine priče’, distopijske serije o sistematskom iskorištavanju i silovanju žena, već smo dobili modnu liniju lagano erotiziranog donjeg rublja i kolekciju vina toliko ‘zavodljivih’ da im ‘ne možete odoljeti’: PR-akcija koja prati premijeru najnovije, treće sezone, utoliko se čini sasvim u redu. Sto četrdeset ženskih silueta izrezanih iz ogledala postavljeno je na njujorškom Madison Square Parku jer u čitavom New Yorku možete vidjeti čak 145 spomenika muškim povijesnim ličnostima, a samo pet ženama: ideja je da se prolaznice i prolaznici sada suoče s tim jazom. Iz Velike Britanije, istodobno, stiže istraživanje koje pokazuje da se jaz u međuvremenu ne smanjuje: prema izvještaju multimedijalne umjetnice i sveučilišne profesorice Kate McMillan, u tamošnjim komercijalnim galerijama zastupljeno je skoro 70 posto muških autora, dok je među fakultetskim predavačima umjetnosti dvije trećine muškaraca. Stvar donekle spašavaju javno financirane galerije i muzeji: ondje je samo u posljednjih godinu dana udio samostalnih izložbi umjetnica skočio s 39 na 55 posto, pa se čini da brigu za rodnu ravnopravnost – ma što PR-menadžeri ‘Sluškinjine priče’ mislili o tome – ipak ne vrijedi povjeriti samo komercijalnim projektima.
