Kriminal
Za zemlju koja se reklamira sloganom ‘Hrvatska, puna života’ ovdje ima neobično mnogo mrtvih. Početkom mjeseca na Zrću se predozirao 21-godišnji Britanac. Prošloga je tjedna pokraj Pule ubijen njemački turist, a zločinac je, po svemu sudeći, mlađi Zagrepčanin. Francuz koji je par dana kasnije zatekao lopova kako mu na splitskim Bačvicama kopa po stvarima također je dobio nož u prsa: u trenutku nastanka ovoga teksta čovjek se još uvijek bori za život. Četvero ljudi što ih je nekoliko metara dalje, u noćnom klubu, isjekao lokalni sitni diler izvuklo se, na sreću, samo s ozljedama. Kao i onaj umirovljenik koji je čuvao terasu pulskog kafića kada su ga, rano ujutro, premlatili jedan hrvatski vojnik i njegova dva imbecivilna prijatelja… Iz ostalih vijesti s prve linije jadranske obale: u Bolu na Braču nepoznati počinitelj strgnuo je skupocjenu ogrlicu s vrata ruskoj gošći, u Drveniku kod Makarske domaći turist prijavio je premlaćivanje i pljačku, u Solinu su nadzorne kamere snimile maskirane lopove kako kradu novac iz mjenjačnice pa bježe na motoru. Tako nekako, ukratko, izgleda ljetna sezona 2019. godine. Na pola puta između pada broja noćenja i rasta broja zločina, na pola puta između turizma i terorizma: nešto kao Hrvatska, rat na Zemlji.
Stvari su eskalirale do mjere u kojoj se domaći novinari okreću stručnoj literaturi, pa mediji posljednjih dana javljaju o istraživanju dr. Ivice Rubila i dr. Vedrana Rechera sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, koji su u uglednom međunarodnom znanstvenom časopisu upravo na primjeru Hrvatske dokazali da turistički razvoj izravno utječe na porast imovinskog kriminala. ‘Kriminalne aktivnosti umanjuju turističku atraktivnost zemlje i to može postati barijera daljnjem rastu’, upozorava zato Rubil. A što za to vrijeme radi policija? Muči se da pronađe policajce, objašnjava za Index bivši načelnik Željko Cvrtila, jer mladi u Dalmaciji ‘ne žele raditi za četiri do pet tisuća kuna kad mogu duplo zaraditi kao konobari. Onda uglavnom na more šalju policajce iz Slavonije i Baranje koji su pak na moru na rubu siromaštva jer im MUP ne plaća ni smještaj ni hranu.’ I eto spirale propasti ovdašnjeg turističkog modela iz neočekivane optike crne kronike: rast turizma uzrokuje rast kriminala, goste nema tko štititi jer su lokalci zauzeti radom u turizmu, pa će – logično – isti ti lokalci ubrzo ostati bez posla, jer će im prestrašeni gosti pobjeći.
Ali da bi slika bila potpuna nedostaje još jedna Cvrtilina izjava: iako je Hrvatska zapravo na visokom četvrtom mjestu u EU prema broju pendreka po glavi stanovnika – više policajaca od nas imaju samo Cipar, Malta i Grčka – to u osnovi ne znači mnogo. Čak svaki treći domaći policajac, naime, trenutno je angažiran na čuvanju državne granice. Nimalo neobično, utoliko, što kriminal na obali fantastično uspijeva: goste nema tko čuvati od premlaćivanja i pljačkanja jer je policija zauzeta premlaćivanjem i pljačkanjem imigranata. Ne treba nas čuditi – drugim riječima – što po bolnicama leže pretučeni i pokradeni ljudi: zašto im novce ne bi uzimali i rebra lomili kriminalci, kada istu stvar po službenoj dužnosti rade policajci? Sasvim je u redu – trećim riječima – što kriminal u državi raste. Ipak je ovo kriminalna država.
Kukci
‘Gospođa Jelena Lalatović ima jedan monstruozan, nasilan diskurs. Na sreću, ja znam čak i ime kurca za kojim ona pati, mali je Beograd (…) Moj pristup je bio ‘humanitarnog seksa’ (…) Ja sam pomislio da možda rešenje u slučaju tog odvratnog, vulgarnog nasilnog diskursa gospođe Jelene Lalatović bude (…) da ona napokon se oseti ispunjeno’, trkelja Zoran Ćirjaković, beogradski novinar i predavač na nekoliko tamošnjih fakulteta, u intervjuu desničarskom portalu Balkan info. A mi se pitamo: zašto svi ti mizogini pajaci, šovinisti i seksisti još uvijek nisu odmakli dalje od ideje da se u temelju ‘monstruoznog’ i ‘nasilnog’ feminističkog diskursa krije patološka opsesija muškarcima? Valjda zato što je istina suprotna. Lalatović je, naime, skupa s pet žena – novinarkama Snežanom Čongradin i Jovanom Gligorijević, teoretičarkom feminizma Adrianom Zaharijević, povjesničarkom Dubravkom Stojanović i aktivistkinjom Isidorom Petković – nedavno potpisala otvoreno pismo kojim upozoravaju da ih Ćirjaković već nekoliko godina sustavno proganja, vrijeđa po društvenim mrežama, zasipa neželjenim mejlovima, otvara lažne profile s njihovim imenima i fotografijama… ‘Zajedno, odlučile smo da o tome progovorimo i da na taj način upozorimo druge žene na mogućnost da i same mogu postati žrtve virtuelnog progona i verbalnog linča’, pišu one. ‘Zajedno, odlučile smo da pozovemo sve žene u javnom prostoru koje trpe ovakve oblike nasilja da ne ćute i da ga ne ignorišu. Zajedno, odlučile smo da poručimo svim ženama koje ovo trpe da nisu same.’ Evo, dakle, korijena zabune. Ćirjaković – naizgled ugledni novinar, zapravo ogledni strvinar – mora fantazirati o ženskoj opsesiji kurcem nekog njegovog prijatelja zato što samo tako može prikriti koliko je čitavo vrijeme sam bio opsjednut ženama, kako im se zavlačio u privatne živote, gmizao po virtualnim zakutcima, parazitirao na internetskim profilima, plazio po tuđoj intimi. Nije, pokušavamo reći, problem u kurcima. Problem je u mizoginim kukcima.
Bojkot
Njujorški Whitney bijenale – jedna od najvažnijih svjetskih smotri suvremene umjetnosti, adresa s koje su u samo srce globalnog kanona lansirana imena poput Jacksona Pollocka i Jeffa Koonsa – pleše ovih dana na rubu moralnog debakla. Sedmero umjetnika i multidisciplinarni kolektiv Forensic Architecture povukli su prošloga petka svoje radove s izložbe protestirajući protiv angažmana Warrena Kandersa, potpredsjednika upravnoga odbora muzeja Whitney i multimilijunaša koji se obogatio na trgovini oružjem. Samo dan ranije, na portalu Artforum objavljen je dulji članak ‘Teargas Biennale’ (‘Suzavac-bijenale’) vizualne umjetnice i esejistkinje Hannah Black i kritičara Ciarána Finlaysona i Tobija Hasletta koji strpljivo listaju razloge za bojkot izložbe: njihov tekst nije samo poziv na jednokratnu akciju, nego i sjajan esej o važnosti političkog angažmana u suvremenoj umjetnosti. ‘Umjetnički svijet vidi samoga sebe kao ograničeno polje intelektualnog i estetskog istraživanja u kojem su prije svega bitni inkluzivnost, reprezentacija i diskusija’, pišu autori i autorica. ‘Ali takav pristup ignorira transformaciju umjetnosti u puko sredstvo kulturne industrije, kojoj već neko vrijeme svjedočimo…’ Pažljivo su zatim razmontirani brojni popularni kontraargumenti protivnika političkog angažmana, detaljno pobrojani slučajevi u kojima je policija koristila Kandersove suzavce i palice: od svakodnevnog maltretiranja imigranata na meksičkoj granici, preko obračuna s ekološkim aktivistima pa do masovnih prvomajskih prosvjeda prošle godine u Portoriku. ‘Kanders možda i nije mnogo zloćudniji od brojnih njegovih kolega u odborima muzeja širom zemlje a donekle je točno i da je, kako neki kažu, ‘sav novac zao’, odnosno da kapitalistička akumulacija počiva na eksploataciji i bijedi ljudi širom svijeta’, stoji u zaključku: ‘Ali ako vjerujemo da je naša sposobnost da se suprotstavimo tom zlu ograničena, onda baš zato moramo iskoristiti svaku priliku da djelujemo.’ Sreća je što su ih neki sudionici Whitney bijenala brzo poslušali – pridruživši se tako Michaelu Rakowitzu, jedinom umjetniku koji je sudjelovanje odbio još uoči izložbe – a šteta što se većina ipak oglušila. Pogotovo zato što je nekoliko dana nakon bojkota Forensic Architecture – interdisciplinarni kolektiv umjetnika, naučnika i pravnika – pokazao čahuru metka koji je iz jedne od Kandersovih američkih tvornica otputovao sve do Pojasa Gaze da bi ondje bio ispaljen na palestinske civile. ‘Nakon ovog otkrića’, izjavio je direktor kolektiva Eyal Weizman, ‘ono što je započelo kao ‘suzavac-bijenale’ pretvara se u ‘metak-bijenale”.
In memoriam Ágnes Heller
Otišla je, nedugo nakon svog 90. rođendana, Ágnes Heller, jedna od važnijih suvremenih svjetskih filozofkinja. ‘Bila je najomraženija osoba u Mađarskoj’, zapisao je, opraštajući se, njen kolega G.M. Tamás. ‘Žena, Židovkinja, starica, bivša marksistica, bivša disidentica, niska i slaba sluha: redom razlozi za mržnju.’ Filozofijom se ozbiljnije počela baviti pedesetih godina pod mentorstvom Györgyja Lukácsa, a izbor velikog marksista za učitelja – prisjetit će se kasnije – bio joj je ‘najveća životna sreća’. Dva puta ju je Komunistička partija Mađarske izbacivala iz članstva, jednom je protjerana s univerziteta, a kada je pritisak vlasti na tzv. Budimpeštansku školu – skupinu heterodoksnih marksista kritički naoštrenih protiv ondašnjeg sistema – sredinom sedamdesetih narastao, Heller je odabrala egzil. Predavala je nekoliko godina u Australiji, zatim dugo na razvikanoj njujorškoj New School for Social Research: postupno se s marksističkih pomicala prema liberalnijim pozicijama, globalni joj je ugled rastao, njene su knjige prevođene, dobivala je priznanja i nagrade… Nakon sloma komunističkog bloka vratila se, ipak, kući: posljednjih godina bila je jedna od najžešćih kritičarki Viktora Orbána. Njeno ime nekada je bilo važno i na ovim prostorima jer je Heller sudjelovala u radu Korčulanske ljetne škole, članke objavljivala u ‘Praxisu’ a prijevode knjiga kod – najčešće - beogradskih nakladnika, koji su osamdesetih izdali njenu ‘Teoriju istorije’, ‘Vrednosti i potrebe’, ‘Filozofiju levog radikalizma’…. Od početka devedesetih, naravno, recepcija je zamrla: u Hrvatskoj smo Ágnes Heller posljednji put čitali prije četiri godine, kada je na stranicama ‘Europskog glasnika’ preveden njen tekst ‘Auschwitz i Gulag’.
