Skandal
Kada je, krajem prošle godine, Herta Müller s Beogradskog sajma knjiga poručila srpskoj javnosti da je sama kriva za NATO-ova bombardiranja devedesetih, detoniran je ozbiljan medijski skandal. Možda su baš zato – uoči njenog prošlotjednog gostovanja na Filozofskom teatru u zagrebačkom HNK-u – s Hrvatske radiotelevizije unaprijed sugerirali domaćoj publici kakva se opasnost sprema. ‘Gospođa Müller vrlo je angažirana‘, upozorili su s Prisavlja, ‘i mnogo provokativnija od Olivera Frljića.‘ Štoviše – doznali smo – ona je ‘oštra kritičarka totalitarističkih režima, političke represije i korupcije.‘ Zašto na HRT-u gostovanje njemačke nobelovke doživljavaju kao povod za usputni obračun s hrvatskim režiserom nismo, doduše, doznali. Još nam je manje jasno razumiju li pritom kako pretvaranje Frljića u mjernu jedinicu provokativnosti znači nešto suprotno od onoga što pokušavaju reći: da je njegova provokacija, naime, u potpunosti uspjela. A najmanje shvaćamo što to gospođu Müller zapravo čini toliko provokativnom: oštra kritika ‘totalitarističkih režima, političke represije i korupcije‘ doima se više kao šifra vladajuće ideologije, zbroj općih mjesta liberalnog common sensa, lijeni sažetak papagajskog konsenzusa. Kompletan se intelektualni habitus Herte Müller naposlijetku svodi baš na to: pišući o vlastitom iskustvu života u Čaušeskuovoj Rumunjskoj popunila je ulaznicu za zapadni književni kanon, a preprodaja neupitnih zapadnjačkih vrijednosti na evropskoj postkomunističkoj periferiji gesta je kojom se tom kanonu odužuje. Ništa čudno, utoliko, što je pitanja voditelja Filozofskog teatra Srećka Horvata o današnjem masovnom nadzoru i nedemokratskim tendencijama na Zapadu naprosto eskivirala. Ništa čudno što je slučaj Juliana Assangea – koji se već šest godina u ekvadorskoj ambasadi u Londonu skriva od progona SAD-a i država Evropske unije – proglasila potpuno nevažnim, konstatiravši usput kako je šef WikiLeaksa ionako običan Putinov špijun. Ništa čudno, napokon, što je još 2012. godine – baš nekako u vrijeme kada je Assange prestao biti slobodan čovjek – javno zatražila od njemačke vlade da postumno oduzme odličja davno dodijeljena Nikolaju Čaušeskuu i Josipu Brozu Titu. Jer rumunjska diktatura, jugoslavenski komunizam, Putinova Rusija: iz perspektive Herte Müller među njima nema većih razlika, a zajednička im je temeljna funkcija da nas podsjete kako je zapadnjačka liberalna demokracija najbolji od svih mogućih sustava. I kako ga, upravo zbog toga, nije mudro propitivati. U ‘Neprijateljskoj propagandi‘ zato posebno cijenimo ironiju koja je uglednu njemačku nobelovku, istaknutu Titovu kritičarku, dovela u žutu zgradu na zagrebačkom trgu: istom onom s koga su lokalni filoustaše nedavno prebrisali Titovo ime. Sve što je Müller godinama pokušavala, apelirajući uzaludno u ime liberalnih vrijednosti na njemačke vlasti da napokon simbolički likvidiraju Broza, ovdje su u međuvremenu ostvarili mračni revizionisti, anti-antifašisti i apologeti ustaških šehida. U nekim sretnijim medijskim vremenima, bio bi to dovoljan povod da preispitamo tupi antitotalitaristički diskurs koji u isti koš trpa i nacizam i komunizam, i Rumunjsku i Jugoslaviju, i Čaušeskua i Tita, samo da bi na kraju na istoj strani neočekivano postrojio samoproklamirane zapadnjačke liberale i ovdašnje proustaške radikale: u nekim sretnijim medijskim vremenima, sam bi dolazak Herte Müller na bivši trg maršala Tita bio dovoljan za omanji kulturni skandal. Živimo, međutim, u medijsko doba u kojem javna radiotelevizija gostovanje razvikane autorice najavljuje biranim riječima, predstavljajući ga kao ‘nesvakidašnju senzaciju za književne sladokusce‘, iako je prije jedva dvije godine obustavila live prijenose Filozofskog teatra na svome Trećem programu samo zato što se tamošnjoj klerikarikaturalnoj vlasti ne dopada ljevičarski profil Srećka Horvata. Javna televizija koja hvali ‘senzacionalno gostovanje‘ i istodobno ga odbija prenositi vlastitoj publici, nobelovka koja brani antitotalitarne vrijednosti i istodobno odbija uočiti tko ih i kako provodi, Assange koji je isto što i Putin koji je isto što i Čaušesku koji je isto što i Tito: ako u svemu tome ipak ima nekog skandala, on se valjda sastoji u tome što ga nitko više ne vidi.
Prosvjed
Na nesreću HRT-ovskih stručnih službi za mjerenje razine umjetničke provokativnosti, dok je gostovanje Herte Müller u Zagrebu prolazilo bez primjetnog odjeka izvan kulturnih rubrika, Frljićeva predstava ‘Naše nasilje i vaše nasilje‘ zakotrljala je u Brnu novi politički skandal. Tamošnja ekstremistička desničarska skupina simpatičnog naziva ‘Pristojni ljudi‘ okupila je dvjestotinjak prosvjednika, a njih dvadesetak – revoltiranih scenom u kojoj lik Isusa Krista siluje lik muslimanske izbjeglice – nahrupilo je na pozornicu i prekinulo izvedbu: ostali su ondje sve dok ih nije odvela policija. Repriza prizora kakve smo uoči Frljićevih predstava mogli gledati u Splitu, Sarajevu i Varšavi dosadila je, čini se, već i samom režiseru: poručuje kako je ‘poražavajuća činjenica da svi oni koji napadaju moje predstave na neviđeno ili organiziraju ‘događanja naroda’ uoči izvođenja ne razumiju da su i sami dio dramaturgije i izvođenja ‘Našeg nasilja i vašeg nasilja’.‘ Mi prema prosvjednicima ipak nećemo biti tako kritični: ako nešto slično nisu shvatili ni na Hrvatskoj radioteleviziji, ekipiranoj provjerenim novinarskim profesionalcima i upućenim kulturnim stručnjacima, ne vidimo kako bi višak dramaturške svijesti o izvanscenskim učincima teatra mogli pokazati lokalni ekstremisti i neofašisti.
Svrstani
Otjeraš Tita ispred kazališta, vrati se kroz umjetničku galeriju: prošloga tjedna je u Laubi, ‘kući za ljude i umjetnost‘ poduzetnika i kolekcionara Tomislava Klička, održana sedmodnevna ‘umjetnička konvencija‘ pod nazivom ‘Nesvrstani‘. Dvanaest nezavisnih galerija i umjetničkih inicijativa ponudilo je na prodaju svoje radove: bilo je tu koncerata, tribina, street arta, partyja i svega onoga što bi standardan, nasumično posložen sajam umjetnina trebalo pretvoriti u must see urbani događaj, a Zagreb u grad koji izdaleka podsjeća na Berlin. Ako je netko od umjetnica i umjetnika ponešto prodao i zaradio, drago nam je; ako baš nikoga nije zažuljao onaj proizvoljno odabrani, koncepcijski nesuvisao naziv ‘Nesvrstani‘, to nas ipak pomalo ratužuje. A čini se da nije. Jer medijska percepcija Laube odvija se uglavnom kroz laude – slijedeći uvrnutu logiku prema kojoj privatno financirani kulturni programi ne bi trebali biti izloženi javnoj kritici – pa je onda i jeftina marketinška dosjetka s Pokretom nesvrstanih, prigodno ispražnjenim od bilo kakvog političkog značenja, kliznula niz ovdašnje kulturne rubrike mimo minimalnog intelektualnog otpora. Nikome naročito ne smeta što se nekadašnja Titova epohalna inicijativa globalnih razmjera transformira u brendiranu zabavu lokalnih hipstera: tržište je malo i skromno pa po njemu, valjda, ne valja suviše talasati. Samo, ako naziv prodajne izložbe ne smeta baš nikome, onda kao da pomalo gubi smisao: ako ‘Nesvrstani‘ nikome nisu zasmetali, to znači da su se baš svi svrstali.
Manifest
Specijalno za lokalne poklonike ubrzane komercijalizacije tekovina revolucije donosimo nekoliko vijesti iz svijeta, gdje takve stvari rade nešto ozbiljnije. U Kini je, prije nekoliko dana, na aukciji prodana originalna stranica rukopisa Karla Marxa iz kojeg će kasnije nastati ‘Kapital‘: s početnih 45 hiljada dolara cijena se brzo popela na više od pola milijuna. Otprilike upola manje plaćen je rukopis novinskog članka Friedricha Engelsa iz 1862. godine: on je dohvatio 260 hiljada. Najzabavnija priča pripada ipak Colinu Robinsonu, bivšem uredniku izdavačke kuće Verso, koji se na portalu Jacobin – jednoj od trenutno vibrantnijih ljevičarskih internetskih adresa – prisjetio kako je 1998., na 150. godišnjicu izlaska ‘Komunističkog manifesta‘, pokušao upakirati lakozapaljivi Marxov i Engelsov tekst u tržišno prihvatljivu ambalažu. Članak ‘Prodaja ‘Komunističkog manifesta’ u Bernaysu, ili kako sam naučio da se prestanem brinuti oko komercijalizacije klasne borbe‘ iščašeno je svjedočanstvo nekoga tko je kapitalističkom sistemu preprodavao poziv na njegovo rušenje: uglavnom uzaludno, doduše. Od pregovora s menadžerima trgovačkih lanaca skupe odjeće do pokušaja plasmana ‘Manifesta‘ u sobama luksuznih hotela, od targetiranja volstritovskih brokera do reklamiranja knjižice pasusima u kojima Marx i Engels hvale kapitalizam, malo što je upalilo: pa ipak, Robinsonov je entuzijazam neočekivano zainteresirao američke medije, priča se zakotrljala i u idućih je nekoliko godina novo izdanje prodano u solidnih pedesetak hiljada primjeraka. ‘Paradoksalno‘, prisjeća se Robinson, ‘dok je reakcija mainstreama na knjigu generalno bila pozitivna, ljevica se činila nešto ambivalentnija; u nekim slučajevima, čak i otvoreno neprijateljski nastrojena.‘ Neprijateljski nastrojenim ljevičarima i umjereno zainteresiranom mainstreamu podjednako preporučujemo tekst s Jacobina: ako ništa drugo, pokazuje da svjesna komercijalizacija lijevih ideja može imati nešto poštenije i politički osvještenije namjere od onih što smo ih prošloga tjedna vidjeli u interijeru Laube.
