Nenad Kovačić je udaraljkaš, pjevač i skladatelj. Diplomirao je etnologiju i sociologiju u Zagrebu, a glazbom se aktivno bavi od 1997. U tom periodu je svirao u raznim bendovima, a danas je aktivan u Antenatu, kvartetu Damira Imamovića, Truth ≠ Tribeu, Mimika Orchestrau i Chant Electroniqueu. Preko petnaest godina radi i kao autor kazalište i filmske glazbe te kao glazbeni pedagog. Godine 2006. dobio je strukovnu nagradu "Status" za najboljeg instrumentalistu u kategoriji etno glazbe. Kovačićev muzički i pedagoški doprinos domaćoj glazbenoj sceni teško se može sažeti u par sati razgovora koji smo vodili u jednom zagrebačkom kafiću, a još teže na dvije novinske stranice. Tome usprkos, dali smo sve od sebe.

Glazbom se bavite 27 godina. Toliko je star i Antenat, vaš prvi bend. Startali ste u osnovnoj školi, a danas, evo, radite na četvrtom albumu. Međutim, prije Antenata bio je – folklor. Niste kao dijete imali averziju prema njemu kao nečem zastarjelom?

Kroz cijelu osnovnu školu sam pjevao i plesao u jednom KUD-u i sam sebi sam jako zahvalan zbog toga. Treninzi, probe, učenje tehnika pjevanja, držanja ritma – sve to mi je stvorilo prva iskustva sa scenom, a vjerojatno i udarilo temelj interesa za etno glazbu općenito. U osmom razredu to prestaje biti kul, od Bojana Horvata, bubnjara i utemeljitelja Antenata, dobivam poziv da pjevam u bendu i tada kreće rock'n'roll faza života.

 

Hodanje po rubu

U dugom stažu i s tri albuma, "Subing", "Karavana" i "Izlet", Antenat je prošao kroz više žanrovskih transformacija. Uvijek je imao snažnu bazu lokalne publike, ali nikad niste imali jak PR, nego ste je gradili i zadržavali kao terenci kroz koncerte. Možete li u par rečenica protrčati kroz bendovsku povijest?

Antenat je u samom startu krenuo raditi svoje stvari koje su, iako dječji pank-rock, imale neku autentičnost. Nakon faze grungea u srednjoj, počeli smo naginjati na dub, reggae i roots zvuk i shvatili da nam to jako leži. Prvi album je imao dosta ska zvuka, a kasnije je postao veći utjecaj duba. Pošto nas je puno u bendu, naša je glazba uvijek bila melting pot raznih ukusa, od panka do afro beata. Do kraja ove godine ćemo snimiti novi materijal, ali mi ga je još teško definirati riječima. Što se publike tiče, začeli smo je prije booma društvenih mreža. Ne da nam se to forsirati pa pomlađivanje publike ide sporo, od usta do usta.

Antenat obilježava i nadimak "najpoznatijeg nepoznatog benda". Je li vas ikad frustrirao taj vječni "nepoznati" status?

U nekim periodima sam imao ambicija i vjere da možemo probiti u mainstream, ali se sjećam kada mi je legendarni Hrvoje Nikšić rekao da treba smanjiti svoja očekivanja. Koliko god moglo zvučati kao floskula, na primjeru Antenata je to jako rezoniralo i shvatio sam da je to što smo postigli na nezavisnoj sceni već predivno. Koncerti su nam uvijek bili glavna aktivnost, njima smo se hranili i bili aktivni i živi. Shvatio sam da u Antenatu zbog toga rastem na način koji sa sobom nužno ne vuče veću popularnost i vidljivost.

Nenad Kovačić (Foto: Davor Konjikušić)

Što vas nakon toliko godina, uz broje druge bendove, još drži s Antenatom?

Ne bojim se sam sebi postaviti to pitanje – ima li to još smisla. Sjećam se da sam si ga postavio i prije prvog klupskog solo koncerta nakon pandemije. Nakon njega sam shvatio da osjećaj koji imam s Antenatom kao kolektivom na stejdžu, oko stejdža – da to sve i dalje drži vodu, daje mi snagu, puni me. Na kraju krajeva, Antenat mi je jedini isključivo autorski bend i jedini bend u kojem pjevam. To ispoljavam samo tu.

U drugim bendovima ste u ulozi udaraljkaša. Izdvojila bih, za početak, Sevdah Takht koji uživa ugled, mada nišni, na svjetskoj sceni. U njemu svirate s Damirom Imamovićem i Ivanom Đurić iz Sarajeva te Ivanom Mihajlovićem iz Beograda.

Imamović, Mihajlović i ja smo kliknuli prvo kao ljudi pa onda i muzički. U toj interpretaciji sevdaha ima puno hodanja po rubu, improvizacije i bacanja u nepoznato. To nam je svoj trojici bitno. Sjećam se kada sam na jednom davnom koncertu u Beogradu u bekstejdžu dobio plejlistu, a na njoj je bila stvar "Kraj tanana šadrvana" koju nikad nismo svirali uživo. Dado je rekao: "Znam da nismo, zato ćemo je i svirati danas." U tom me trenu bilo jako strah baciti se u to, a s vremenom mi je postalo potpuno normalno da na stejdžu uvijek postoji jedan dio u kojem ne znam što će se desiti. Prije drugog albuma, "Dvojke", nam se priključila Ivana Đurić i digla naš zvuk na višu razinu. Taj je album izdan na čuvenom Glitterbeat Recordsu, a producirao ga je Chris Eckman. Trenutno promoviramo Damirov posljednji album "World and all that it holds" koji je objavio Smithsonian Folkways.

U osmom razredu folklor prestaje biti kul, od Bojana Horvata, bubnjara i utemeljitelja Antenata, dobivam poziv da pjevam u bendu i tada kreće rock'n'roll faza života

Spomenuli ste hod po rubu. Možete li malo pojasniti što vas u takvom pristupu sevdahu najviše privlači?

Izrazito cijenim Damira jer je veliki teorijski i praktični poznavaoc sevdaha, ali također uvijek volim reći da u njegovoj interpretaciji sevdaha ima jako puno panka. Taj pank je nešto što nastojim prenijeti i kroz sve svoje druge muzičke izričaje – neka sirovost, autentičnost i beskompromisnost. Ako etno glazba nema toga, za mene nema vrijednost. Imamovićev kvartet je platforma koja jako podržava to neko crnilo. Ako priče koje se pojavljuju u tim pjesmama, ljubavne, obiteljske i političke, staviš u kontekst u kojem su nastale, shvatiš da su izrazito hrabre i teške. Velika je snaga toj starini dati suvremeno relevantan glas.

Udaraljke ste dugo svirali i u bendu Afion. Zadnjih ste godina pak dio bendova Mimika Orchestra i Truth ≠ Tribe, oba vezana uz glazbenika i kompozitora Maka Murtića i mlađu jazzersku scenu.

Sjećam se da me Makova kompozicija "Forgiveness Day" iz ranije, londonske faze Mimike jako privukla jer je progresivna i kompleksna, ali sam u istom trenu uz nju htio popiti rakiju i razbiti čašu o pod. Ulazak u to mi je bio muzički intenzivan i izazovan jer nikad prije nisam svirao u big bandu niti svirao tako zahtjevan materijal. Trebalo mi je barem dvije godine da se riješim nota. Kroz Maka i ljude oko njega sam došao u doticaj s mlađom generacijom muzičara, počeo više muzicirati i s odmakom vidim koliko je to bilo korisno za moj muzički razvoj. Truth ≠ Tribe u kojem sviram drumset je nastao pod jakim utjecajem benda Sons of Kemet. U njemu je dosta jaka doza divljanja i, opet – hodanja po rubu. To je niša žestokog, ali plesnog zvuka.

Nenad Kovačić (Foto: Davor Konjikušić)

Kod kazališta obožavam reference

Uz perkusionista Krešimira Oreškog, najzaslužniji ste za uvođenje zapadnoafričke ritmičke tradicije na domaću glazbenu scenu. Kako ste došli u prvi doticaj s tom tradicijom i djembe bubnjem koji svirate u raznim bendovima?

Oreškog sam upoznao jedno ljeto u Dubrovniku. Svirao je sa Shamrock Roversima, pukla mu je koža na djembeu i zamolio me da mu posudim svoj, a za uzvrat mi je ponudio besplatno pohađanje njegove radionice zapadnoafričkog ritma u Zagrebu. Prvi doticaj s izvornim sviračem, legendarnim Mamady Keïtom, bio je na radionici u Njemačkoj 2005. To je bila svojevrsna inicijacija tijekom koje sam shvatio "aha, ovako se to svira i treba zvučati". Prvi put smo otišli u Afriku 2008. kod Mamadyja u Conakry u Gvineji na inicijativu prijatelja Martina Turšića. Nakon toga sam saznao i za druge majstore i još par puta odlazio u Afriku: 2010. u Mali kod Famoudou Konate pa 2012. kod Sege Sidibe u Mali i Zoumane Dembele u Burkinu Faso.

Nakon prvog povratka iz Afrike 2008. pokrenuli ste svoju školu zapadnoafričkog ritma u Zagrebu koja je, usudila bih se reći, ostavila zamjetan trag na lokalnoj etno sceni. Kako ste iz uloge muzičara prešli u ulogu pedagoga i što vam je ona donijela nazad kao muzičaru?

Ranije sam sporadično podučavao kroz privatne sate i tako shvatio da imam žicu za to i da se u tome dobro osjećam. Podučavanje muzičaru jako pomaže jer, da bi nešto prenio, mora prvo to jako dobro objasniti samom sebi. Tek kad sam svaki ritam samom sebi objasnio na svim razinama, mislio sam da ga smijem podučavati dalje. Jedna je razina analitička, tiče se mozga i shvaćanja onoga što se događa na notnom papiru. Druga razina su feeling, mikrotajminzi i zvuk. Treća je razina kontekst u kojem se nešto izvodi. Vjerojatno sam zbog studija etnologije shvaćao da treba zagrebati ispod površine i postaviti si pitanje zašto, kada i tko nešto izvodi. Najveća mi je nagrada uvijek bila kad bi se ljudi nalazili mimo mojih satova, svirali, osnivali bendove. Zadnjih godina ne podučavam, ali vjerujem da ću se opet vratiti tome. Čak mislim da se, od svih mojih glazbenih uloga, možda najviše kao riba u vodi osjećam kao pedagog, kao učitelj ritma.

Najveća mi je nagrada uvijek bila kad bi se ljudi nalazili mimo mojih satova, svirali, osnivali bendove. Zadnjih godina ne podučavam, ali vjerujem da ću se opet vratiti tome

Pošto ste kao muzičar i glazbeni pedagog obišli cijeli svijet, što kroz nastupe, što kroz brojne etno kampove, došli ste u doticaj s raznim drugim ritmičkim tradicijama, recimo indijskom. Kako ste i koje utjecaje usvajali?

Najviše sam toga usvajao kroz žive ljude. Tradicije koje su na mene najviše utjecale su magrepska, bliskoistočna i perzijska, a onda i tradicije južne Italije, Španjolske i Portugala. Na kraju, tu je Indija. Na prvom etno kampu tamo sam kroz neobavezne jammove počeo ulaziti u zakonitosti indijske ritmike. Trebao bih cijeli jedan život da duboko uđem u to, ali sam zagrebao dovoljno da znanje mogu primijeniti na svoje sviranje i razumijevanje, a najviše čitanje ritma. Kad komponiram neki ritmički uzorak često ću se poslužiti konaklom (tzv. konnakol), indijskim načinom zapisivanja i interpretacije ritma.

Iza sebe imate i rad na nizu filmskih i televizijskih projekata, recimo na dokumentarnoj seriji "Betonski spavači". Od 2007. kontinuirano skladate i kazališnu glazbu.

Prvi dokumentarac za koji sam radio muziku je bio "Bojan" Đure Gavrana, a nakon toga sam radio mjuzu za dokumentarnu seriju "Mijenjam svijet", pekao znat i kroz tu suradnju bio pozvan da radim na legendarnim "Betonskim spavačima". Film "Sedmo nebo" Jasne Nanut prvi je igrani film za koji, zajedno s Makom Murtićem, potpisujem soundtrack. Što se tiče kazališta, s Anicom Tomić i Jelenom Kovačić surađujem od 2007. Puno je predstava iza nas, evo posljednja u Deutsches Theatru u Berlinu, "Nora – or how to digest the masters house". S vremenom sam postao dio njihovog tima, iako povremeno radim i s drugima, primjerice nedavno s režiserkom Ivanom Vuković na predstavi "Možeš biti sve što želiš" u KunstTeatru i Selmom Spahić u Kerempuhu na predstavi "Kroćenje goropadnice".

Postoji li u radu za kazalište nešto što vam je osobito izazovno?

Ono što me u kazalištu jako rajca je to da je uvijek na početku procesa u jednom malom dijelu mene ogromna nesigurnost. Taj mi je početak uvijek malo zastrašujući, kao da ovo prvi put radim. Ali ta pozicija je ujedno i snažno gorivo. Druga stvar koju obožavam kod predstava su reference, bilo da su eksplicitne ili ih moram sam tražiti. Te reference mi omogućuju da istražim neka područja s kojima inače vjerojatno nikad ne bih bio u doticaju i isproduciram ih na način na koji predstava to traži. Sebe sam uvjerio da su zvuk i moja uloga bitni jer jedino tako mogu dati neki svoj maksimum. Na kraju onda fakat zvuk bude jako sugestivan. Svaki soundtrack za predstavu je svojevrsni mali album. Bez obzira je li u pitanju neki zvučni minimalizam ili složena kompozicija – bitno je da uvijek radi za dobrobit predstave. Svi su ujedinjeni za zajednički cilj.

Nenad Kovačić (Foto: Davor Konjikušić)

Navikao sam se na nesigurnost

Dugo ste aktivni i na suvremenoj, eksperimentalnoj glazbenoj sceni. Kako se to nadovezalo na vaš prethodni rad i što vam je donijelo?

Kazalište je zapravo primarno polje u kojem sam počeo eksperimentirati sa zvukom, a to je na neki način povezano s novcem. "Kučkini sinovi", moj početak rada u teatru, vjerojatno su bili prva i zadnja predstava na kojoj su postojala dva budžeta, za skladanje i za studio. Ubrzo su se budžeti sveli samo na jedan honorar za finalni proizvod – nije bitno kako ćeš ga snimiti. Bio sam prisiljen da naučim snimati, producirati i kako iz, recimo, akustične gitare napraviti zvuk velik kao kuća. U mom ulasku na eksperimentalnu scenu su prije desetak godina veliku ulogu imali Davorka Begović i Nenad Sinkauz te razne radionice i koncerti u Puli u organizaciji Nevena Radakovića i Alena Sinkauza. Kroz njih sam se našao u live izvedbama improvizirane eksperimentalne glazbe i pridružio se ekipi Croatian Improvisers Orchestra. Impro koncerti su također stalni hod po rubu i rizik jer je puno faktora koji jedan takav koncert mogu učiniti najboljim na svijetu, ali i katastrofom. S vremenom stekneš imunost da te to ne deprimira – OK, dao sam najbolje, zvijezde se nisu poklopile, ali već će nas idući koncert lansirati u svemir. Puno je magije u eksperimentalnoj glazbi koja je jako velika hrana.

Ima li nešto među vašim najnovijim glazbenim projektima što biste istaknuli i što vas osobito veseli?

Nedavno sam sudjelovao u snimanju solo albuma Remi, s njom i producentom Edijem Cukerićem, pulskom legendom. Na tome sam radio s jako puno slobode i povjerenja od njih dvoje. Proces – čista uživancija! To je prvi put da sam u nekom, uvjetno rečeno, pop projektu. Također ulazim u završnu fazu produciranja novog albuma kolektiva Chant Electronique i pripremam se za francusku turneju.

Ako izuzmemo muziku, nadu mi daju šuma, obzor, dječja mašta, očuđenost svijetom i naivnost. I još – nadu mi daje snaga prijateljstva. Na to se fakat bitno podsjetiti

Glazba vam je kruh, od nje živite. Je li situacija na vašoj razini profesionalne karijere u Hrvatskoj i dalje neizvjesna kad su u pitanju lova i angažmani? Kako se nosite s tim?

Moja velika sreća je da sam dosta mlad krenuo u kazališnu i filmsku glazbu jer mi je ona izvor većine prihoda. Zna biti frustrirajuće ako uspoređujem to kako glazbenik mog profila živi tu, a kako npr. u Francuskoj, kao što je frustrirajuće ako kreneš zbrajati odrađene sate i sav minuli rad. To je nesabrojivo i s tim sam se pomirio, kao što sam se pomirio i s onim kad ljudi kažu "ma boli te k…, ti samo sviraš i putuješ i super ti je".

U tom je poslu puno stresa koji vrlo lako dovede do burnouta ako se ne znaš zaštititi. To je ono kad se potrefi: nema posla i onda moraš prihvatiti tri velika projekta čiji su rokovi unutar istog tjedna. To mi se desilo par puta u životu. I dalje se učim nositi s tim, ali sam napredovao i došao do toga da mogu procijeniti kad je nešto pametnije odbiti, kao i do nekog nivoa da, iako sam i dalje nekad potplaćen, za svoj rad mogu tražiti cijenu koju zaslužujem. Navikao sam se na nesigurnost i generalno, OK živim. Imam dijete koje ide u vrtić, priuštimo si tu i tamo neko putovanje, nitko nije gladan. Kad bih se osvrnuo unazad, na periode kad sam imao manje ili više para, nekako sam uvijek ipak imao dovoljno. Uvijek ti fali, ali živi se.

Što vam je još važno osim muzike? Postoji li nešto što ste naučili od muzike, a prenosi se i u ostatak vašeg života?

Muzika je kontekst unutar kojeg sam, kad sviram, apsolutno sada i ovdje. U glazbi mi je to lako. Međutim, važno mi je tu razinu prisutnosti prenijeti i u druge sfere života, osobito odnose – s partnericom, sinom, prijateljima, sobom. To je u suštini to. U bilo čemu što radim trudim se biti jednako prisutan kao u glazbi.

Za kraj, htjela bih ispoštovati pitanje koje se ustalilo kao tradicija u ovakvim intervjuima. Što vam daje nadu?

Ako izuzmemo muziku, nadu mi daju šuma, obzor, dječja mašta, očuđenost svijetom i naivnost. I još – nadu mi daje snaga prijateljstva. Na to se fakat bitno podsjetiti.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma